Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Knjige

Recenzija – “Ciganin, ali najljepši” (K. Novak): Ono kolektivno potisnuto

11.11.2017. Bonislav KamenjaševićFoto: "Ciganin, ali najljepši" [cover]

Lani je u listopadu izašao dugoočekivani treći roman Kristiana Novaka, Ciganin, ali najljepši (OceanMore). Kako je započeo s Črnom mati zemlom (ČMZ), tako je nastavio i s Ciganinom, ali uz ponešto drugačiji neosobni pristup. Opet je riječ o romanu djetinjstva u stanovitom smislu, o romanu međimurskog društvenog kolektivnog potisnutog koje eruptira kao aktivni vulkan. Opet je to pomalo sociološka skica, pomalo naturalistički roman, opet se na mahove radi o lirskoj prozi. Ali nova proza je i korak naprijed u genološkom i naratološkom pogledu.

Ciganin, ali najljepši kriminalistički je (melo)dramski triler s ljudskim leševima i ljubavnom pričom; dokumentaristički prikaz u obliku novinske reportaže ostvaren na način ghost writera koji je u jednom i Rom, i policajac, i bliskoistočni migrant; te najzad i Bildungsroman gdje se jedna ličnost odgojnim silnicama izvodi od djetinjstva preko dječaštva do mlađe punoljetnosti. Što znači da je apsolutno aktualan. Ali i vrlo napet i zanimljiv.

Žica na međimurski način

Zašto ljubavno? Zato što upoznajemo ljubav između dvadesetogodišnjeg Roma Sandija i četrdesetogodišnje Hrvatice Milene. Zašto dokumentarističko? Zato što pratimo bliskoistočne migrante (Nuzat i Azad) koji putuju na prosperitetni zapad, zato što pratimo policajca (Plančić) koji pliva između policijske hladnokrvnosti i mačizma te NGO-ovske političke korektnosti, zato što pratimo sudbine i živote koji se u dvama etnički različitim međimurskim selima (Bukov Dol/Đinjc i Sabolščak) spletu u tragični čvor.

Zašto razvojno? Zato što živimo život jednoga Roma od malih nogu do njegova kraja, sa svim nijansama sive boje, na bolan, potresan i prilično dojmljiv, a realan način. Oko Roma Sandija kruže slični “demoni i duhovi” kao i oko Matije Dolenčeca iz ČMZ-a: Hešto i Pujto ovaj su puta u obliku pauka, u obliku bolesne i zaostale majke svedene na neku neodređenu praiskonsku, zemljanu antropoidnost, totem. I u obliku dvaju prijatelja, Mirze kao inkarnacije izvornoga zla i Tompe kao dobričine i tragičnoga prijatelja Franje.

Zašto je mlađa punoljetnost konačno odredište u ovom romanu? Jer je prostor Novakova zadnjeg naslova The Wire na hrvatski, međimurski način, gdje se živi komprimirano, kratko i intenzivno, ostvarujući kratkoročni ugled dok ne završiš pod črnom zemlom ili kao natečeno truplo u mutnoj Muri. Životni vijek je kratak, tim kraći što si dublje u njedrima romskoga sela Đinjca.

Paleta problema i složenost njihova izlaganja

Upravo prema uzornom primjeru serije Žica djelo nam nudi analitički ekspoze: (1) lošega društva, skučenih vidika, nasilja, trauma i zvjerstava, (2) korumpirane policije, (3) blaziranih moćnika, (4) novinarskog lešinarenja i parazitiranja na ljudskoj bijedi, a sve u svrhu što veće čitanosti, bez odgovornosti i profesionalne etike, (5) krijumčarenja ljudi, u sklopu koje su prezentirani problemi migrantskih ruta, iskorištavanja, odnosa prema imigrantima itd., (6) lažnih dušobrižništva i kvazidruštvenog angažmana koji ne rješava ništa osim vlastitog egoizma, (7) problema s obrazovanjem…

Naratološki je, pak, Ciganin, ali najljepši kompleksni pripovjedni rašomon i eksperiment unutrašnje mnogostruke fokalizacije. Ugrubo se mogu izdvojiti četiri linije pripovijedanja: Plančićeva, Milenina, Nuzatova i Sandijeva.

Budući da i tekst i njegov autor postavljaju visoke standarde u našoj najnovijoj književnosti, potrebno je u nastavku stvar sagledati i kritički.

Impresionistička zabadanja

Ad hoc formalno-stilističkim scanom teksta, koji ne može izbjeći impresiju, dade se naslutiti da je u kreaciji manje mašte nego što bi se na prvi pogled dalo zaključiti. I makar bi netko rekao da se razlivena maštovitost skriva upravo u mnoštvu različitih – znanstvenih (kojih je malo), TV i filmskih te novinsko-televizijskih novinarskih – iskaza, koji rešetaju književnoumjetničke moduse iskazivanja shvaćene u nekoj općoj, isključivoj i destiliranoj formi – moći i lakoći pripovijedanja, dijalogiziranja, poetiziranja i nizanja umjetnički vrijednih rečenica, takva svojevrsna neknjiževna konstrukcija dijegetske zbilje probila je na momente branu književnoumjetničkoga eteričnog jezera te su se rečenice jezera izlile upravo u pravcu neknjiževnoga i šablone.

Vjerojatno je jednim dijelom takva praksa i namjerna ili se barem čini takvom zbog publicističkog, novinskog, znanstvenog i inog potencijala tema (pobrojenih u komparaciji sa Žicom), ali mnogim dijelovima i nije. I zato su uočljivi jaki kontrasti tamo gdje se tekst odmotava emotivnije i poetičnije, pa ti dijelovi zato djeluju možda i patetično na mahove, a čak i namješteno, papirnato. Jer se umjetno (svekolika je umjetnost umjetna, ali to često nastoji sakriti) jezero izlijevanjem isušilo.

Odnos patetike i šablone

Da se malo pojednostavi i oprimjeri ovaj poetski, osobni i emotivan pol Novakova djela: (1) Posebno se odnos Sandija i djeda Japice povremeno odmotavao s naznakama patetike, a odnos s Milenom s tragovima melodramatike. (2) Pauk iz snova te snohvatica i njegova mreža spajali su i patetiku i školski idejni prosede. Iz mreže su se ispletali čvorovi, u okviru “ciganske sudbine”, koji su razumljeni kao mjesta gdje Sandi sve dublje klizi u blato i u nesreću i zapetljava se u čudovišne čvorove po aršinu: tu sam volio, tu sam trebao skrenuti putem dobra, tu sam zaglibio; i uz pomalo naivno-sentimentalistički ton: tu mi odveži čvor da se otkinem od svega što me veže za ovaj svijet i da me svi zaborave, pa i ti djede s kojim sam uspostavio osobito blizak odnos.

Jest. Patetike i emocija uvijek ima. Ili barem pojačanih emocija. U svemu. Ali je stvar u načinu na koji su napisane. Svaka emocija u posredovanju nekome se očituje kao patetika, razumljivo. Ali nešto je i u načinu artikulacije emocionalnoga. Ovdje je riječ o poteškoćama u nijansiranju emocija likova i ponajviše u izboru rečenica jer su neke od njih naglašeno teatralne i školski impostirane. Takav je dojam, ali u manjoj mjeri, probijao i prilikom čitanja Črne mati zemle.

S druge strane, šablonski pol vezan uz policiju (cijeli dio romana koji se odnosio na policiju i duet glavnih istražitelja ostavio je slabiji dojam), novinare i migrantsku priču pomalo je namješten, kao porculan u vitrini, knjiški, školski i nije išao tečno. Ista je impresija (!) ostala i u odnosu na prvih 70 stranica Črne mati zemle, u ljubavnom zapletu romana (drugi su upravo u tome pronašli kvalitetu, npr. Vladimir Arsenić).

Zalihost paratekstualnih dodataka

Ono što romanu daje na vrijednosti svakako je podvučena naracija. Ali i u tom segmentu ostaje žal što se svaki fokalizator morao dramski istaknuti početnim slovima imena (S, M, P, N).

Dojmu “školskosti” i konstrukcije pridonose naslovi poglavlja, interpretativni okvir fobija. One djeluju kao semantičko forsiranje i značenjski šalabahteri. Strah od poznatoga je strah od vlastitog prostora (Irak, Mosul, Međimurje, Đinjc, Sabolščak). Strah od vlastitog odraza je strah pred vlastitim obrazom koji kroz život često ne ostane neokaljan, to je strah od rupa u ljudima i prostorima, ali i onih doslovnih u zemlji, u kojima se svašta krije. Strah od paraliziranosti je nemogućnost djelovanja i zatočenost sredinom, nasljeđem, vremenom i sudbinom, da se kaže patetično (!) i u nedostatku bolje riječi. Dakle, neka vrsta taineovskoga naturalizma čija je metafora paukova čvornata mreža. Ujedno je to i doslovna paraliziranost u bolesničkoj postelji, ali i ona psihosomatska, u nečijoj glavi, katatoni stupor (policajac Bule). Strah od simetričnosti posljednji je jasan, plastični i školski, hermeneutički okvir: Romi su isti kao i Bijeli, a svi oni su isti kao i Bliskoistočnjaci.

I bez toga zadnjeg okvira jasno bi se dala iščitati izuzetno uspjela poredbena struktura:

Romi strukturno hijerarhijski funkcioniraju kao i Hrvati. Na vrhu su (na rubu sela) bogati i moćni koji kroje sudbine i u čiji je prostor gotovo nemoguće ući. Oni su slizani i umreženi s moćnicima izvana. Do njih, ispod njih, dublje u selu, nalaze se obični i prosječni, žive i snalaze se. Na dnu, u srcu sela (Gluboko) pozicionirani su sirotinja i deklasirani. Dakle, otprilike stvar funkcionira na razmeđi klasnog i kastinskog te zrcali naše društvo.

Ciganin, ali najljepši i ČMZ

Sve u svemu, ČMZ ostaje bolje osmišljena, premda se to čini prividnim paradoksom jer je Ciganin toliko izrazio svoju proizvodnu i proizvedenu bit i složenu pripovjednu fakturu. Ali, ipak, bolje je osmišljena u jednom drugom smislu, u smislu unutarnje zaokruženosti, kompaktnosti te u smislu implicitne koherencije i zgusnutosti, koje su strukturalnom i naratološkom analizom neizbrojive. Također i u smislu negativne opsesije u eksplicitnom autoru Novaku, koja vjerojatno traje puno dulje, ili se barem po snazi prisutnih emocija čini da traje, nego tematska preokupacija Ciganina. Iz takve osmišljenosti, a ništa manje i iz izvedbe, odnosno, drugim riječima, iz veće lakoće proizvodnoga procesa, emanira atmosferičniji, poetičniji te generalno možda i umjetnički vredniji književni artefakt nego što je Ciganin, ali najljepši.

No obje su knjige dobre i osvježavajuće za našu književnost i pri samom su vrijednosnom vrhu domaćih romana unazad mnogo godina. Kristian Novak svakako se već sada ugradio u povijest hrvatske književnosti i neće biti sveden na usputnu natuknicu.

Čišćenje

Zaključno se može istaknuti da je mučno čitati radnju u kojoj opet (ČMZ) silovanja i ponižavanja pokreću radnju u stanovitom smislu. U onom konačnom značenju u kojemu je bacaju preko ruba, guraju pred lice ambisa.

No makar bilo mučno, moramo gledati u bezdan sa zazornim strahom koji (jednako neugodno i dugo) poput struje prolazi tijelom, uz nadu da nas neće odvući sa sobom u nepovratno. Jer nepovratno ostavlja teški olovni okus sumorja i mraka. Moramo gledati u nj jer želimo pročitati do kraja.

Vođeni ljudskom prirođenom znatiželjom i Freudovom teorijskim upisima konstruiranom prisilom ponavljanja, želimo dočitati teške, guste i jezom natopljene, ali u onom vulgarnoklasičnom aristotelovskom smislu katarze pročišćavajuće, Novakove po svemu i više nego dobre proze. Izvrsne proze.

I dobro smo. Dobro smo.

Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari