Recenzija – U kamenu: Roman koji tjera čitatelja da zaviri ispod svakog ‘kamena’
Negdje između Berlina i Hannovera, pada Berlinskog zida, tuge i žaljenja za starim vremenima bivšeg NJDR-a i socijalizma utopizma, između Marxova Kapitala, nemorala i tržišnih zakonitosti, ali ponajviše između najstarijeg svjetskog zanata kroz koji se novi kapitalistički svijet lijepo i bolno prožeo, smjestila se ova čudesna knjiga Clemensa Meyera nakladnika OceanMore. Strašna i istodobno predivna knjiga, točnije roman, ona je koja izaziva vrtoglavicu kod čitatelja.
Zaista ne znam smijem li je nazvati samo romanom? Ako to napravim izostavit ću sve one ostale posebnosti koje je krase. Izostavit ću originalne izvore i fakte kojima obiluje, inteligenciju, stvaran život, zastrašujući život, borbu s vlastitim demonima, činjenice o pravom stanju stvari svjetskih biznismena bilo kojeg doba (…), izostavit ću sve bitno za čovjeka i njegov um što će mu ova knjiga pružiti kada zatvori njezinu posljednju stranicu.
Čitajući ovo njemačko, ali i krajnje multikulturalno remek-djelo dobila sam mnoštvo podataka i saznanja sa svih strana ljudske realnosti i kako ona funkcionira na području Njemačke. Od podataka o ljudima s one strane zakona, o nizu zapleta i situacija koje se ondje događaju u sitnim noćnim satima, o ekonomiji, marksizmu preko podataka o ljepoti države kroz opise pejzaža i krajeva. U sve se to dobiva uvid bez uljepšavanja u izrazu.
Ova knjiga višeslojna je i ne mora se nužno proučavati kao knjiga, kao nešto tek tako napisano crno na bijelo. Može se proučavati kao egzistencijalna stvarnost.
Ondje svaka rečenica fascinira i istodobno zastrašuje. Oči ti drži širom otvorenima, a srce ti ‘razvaljuje’ na stotine usitnjenih fragmenata koje teško opet spajaš nakon što sa njom završiš. Na koncu te sve to malo umori, no toliko te i osvoji da bi najradije ponovio taj put iščitavanja i ponovo se bacio u milost i nemilost svega onoga što nisi niti najmanje očekivao da će ti jedan U kamenu donijeti.
RUŠENJE BELINSKOG ZIDA KAO NAJAVA PROMJENA NA TRŽIŠTU
Pred očima ti se otvaraju gradovi; njemački konglomerati i njihovo industrijsko širenje, nasuprot njima seoska naselja opisana kroz lirsku notu i način na koji svakim novim danom udišu brdsko-planinski zrak s rijekom u koritu u blizini. U tim dvjema suprotnostima uviđaš ljepote Saske, Bavarske, Berlina, Hamburga ili Brandenburga, osjetiš onaj njemački schmeck s okusom extrawurschta i deutschebiera, ali osjetiš i miris povijesti, minulih vremena i nostalgije za danima kada je država bila podijeljena na Istok i Zapad i kada je sama sebi bila dovoljna bez utjecaja svih onih ‘izvana’.
Berlinski zid je srušen, a time i jedan režim. Devedesete su započele, barijera istoka i zapada se gubi, Die Deutsche Demokratische Republik (DDR) postaje jedno, neometani promet ljudi i kapitala je uspostavljen, srušena su i vjerovanja u komunističku ideologiju i strukturu, ne samo u Istočnoj Njemačkoj nego i u većini, tada, socijalističkih republika Europe. Ostala su samo sjećanja i parole. Učiti, učiti i samo učiti! – govorio je drug Lenjin.
Nadalje, raste želja za ujedinjenjem zemlje i ujednačavanjem tržišta, a strani investitori, makroi i pozamašne „ribe“ počinju voditi glavnu riječ. Marksizam i ideje Marxova Kapitala sada njemačkim biznismenima znače još više i njegovih rečenica i filozofije se drže kao spas od vanjske invazije, kao domoljubni segment koji im je jedini još ostao od starih vremena kada je sve bilo drukčije i išlo njima u korist. Zakonitosti Karla Marxa sve manje vrijede. Tržište je slobodno i u njemu par makroa kolo vodi, a ostali su samo sitni pijuni koje ovi ‘veliki’ pojedu u jednome zalogaju. Osjećaj straha. Toliko toga je vani. Previše toga vani. Unutra. Kolač je dovoljno velik, a tko je mrtav ne može ga kušati.
Hans, čovjek koji je najbolji primjer u knjizi svih tih tijekova i procesa promjena u njemačkom društvu nakon rušenja Zida, žali za starim vremenima. Nekad je bio ‘veliki’, a sada se odjednom našao u drugoj dekadi dvijetisućitih i utopijska književnost i svjetonazori miliji su mu no ikad. Tako zadržava svijest o svome postojanju, pripadnosti i uspjehu. Ta su vremena sada samo dio njegove nostalgične letargije.
Gubi se volja za novim investicijama, strah od neizvjesnost preuzeo je glavnu riječ. U socijalizmu je svatko bio siguran i znao je gdje mu je mjesto, a ovdje u kapitalizmu nitko ne zna što će s njime biti sutra. Hans to teško prihvaća. – „Od berlinskog smoga brišimo doma- na istok, na istok!“
SVIJET PROSTITUCIJE POSTAJE SLOBODNO I BESRAMNO ‘BOJNO’ POLJE
Kroz dijaloge s drugima pretvara se da je jak i da ne predaje lako štafetu drugima, no u lirskim digresijama u romanu, u opisivanju krajolika kroz koje prolazi vozeći se s jednog mjesta na drugo, uviđamo njegovu ‘mekšu’ stranu ličnosti bogatu mirisima i okusima djetinjstva koje jako njeguje i cijeni.
Osim pada starog režima, lajtmotiv u romanu je svijet prostitucije. Meyer nam temeljito prikazuje i opisuje što se događa na noćnoj straži s one strane zakona i morala, ondje gdje se malo tko libi zaviriti i istraživati te taj makro-svijet podzemlja konglomerata kao što je Njemačka poistovjećuje s onim svakidašnjim i vidljivim brišući tako barijeru moralnog i nemoralnog, prihvatljivog i neprihvatljivog. Ovdje se o svemu govori otvoreno. Svijet prostitucije tu je prihvaćen kao standardni segment društva u cjelini (ukareme, asobi, Dampfer, Tussi).
Svodnici, igrači i investitori ovdje igraju golemu ulogu, no i dame koje taj posao obavljaju sve se više toga pita, izglasavaju svoj zakon, traže svoja prava i pravo na provizije svih tipova te obavljaju i posao za sebe. Biti kurtizana, u knjizi nije tolika sramota. U njih se investira, one preživljavaju i vrte novac kojim relativno pristojno žive. Ljudska egzistencija važnija je od sramote i svodi se samo na onih par riječi – ‘moram to tako’ ili ‘nemam previše izbora’. Svaka od njih ima svoju priču i svoje razloge za to.
Teško je, čitajući sve to, prijeći preko činjenica koliko je njihov život jadan njima samima te koliko njihovi investitori ljudski život i ženski bitak doživljavaju samo kao jedan beživotan objekt zarade, kolika god prava te žene imale. Strašno je za povjerovati koliko žena postaje dobrom ili lošom robom, njezini reproduktivni organi od Boga dani da se štuju i drže zaštićenima, postaju mjestom iživljavanja starih i sredovječnih lisaca koji kroz njih namiruju svoje potrebe, a žena je tu da daje i trpi, a puno manje da uživa.
Što se tiče psihe, one zadržavaju svoju stabilnost, čuvaju svoj integritet i iako se prodaju, nisu prodane duše. Posao odvajaju od privatnosti, obavljaju ga ‘hladne’ glave, a opet uživaju u životu, mladosti, odrastanju, druženju s prijateljicama, u prirodi i krajoliku u kojem obitavaju, nadajući se da to neće biti njihov vječni životni poziv. Iako, teško je vjerovati u bolje sutra jer se nad gradovima uglavnom nadvijaju mrak, listopadska hladnoća, prosinačka ili siječanjska, bijeli snjegovi, sivilo, a parne željeznice povrh grada huču te bacaju dim i pepeo koji zagađuje grad.
„Mjesec je već davno izišao. Der Mond ist aufgegangen!“
Željeznica je simbol nagovještaja nekih drugih vremena. Ona prolazi i tutnji uvijek u istom tonalitetu, ali u različitim stanjima društvenog mnijenja.
SVE POTJEČE OD KAMENA
U kamenu rijetko kada izvire sunce iza obronaka. Gotovo uvijek je prohladno i sivo, tvornički parno.
Meyer je simbol kamena protegao kroz cijelo štivo od 486 stranica na kojem je radio punih osam godina. U kamenu ili iz kamena niče svaka njegova priča. Iz njega niče život, niče strah, vjera ili uspomena. Kamenom je okovan život prostitutki, ali i biznismena u Die Deutsche Weltu. Kamen je barijera za njihove daljnje investicije, a oni nose kamene izraze lica i čekinjaste brade. U svakoj starijoj građevini s istoka Njemačke koju žele pretvoriti u bordel ili novu poslovnu zonu izvire nešto ‘kameno’, kruto i neizvjesno.
U ovom se djelu prošlost isprepliće sa sadašnjosti, stvarnost se spaja s fantastikom, snovi i java su u sukobu, pesimizam se nadvladava nadom i vjerom.
Velika i mala slova u rečenicama ponekad nisu ispravno upotrebljavana, nabrajanja su česta, a unutar rečenica ubačene su zagrade s raznim brojkama, slovima, žiro-računima ili tekstovima nekog svjetskog imena kao što su Goethe ili Matthias Reim. Sve to ovoj knjizi daje dinamičnost i jednu specifičnu strukturu koja se olako ne ispušta iz ruku. Time u čitatelju budi znatiželju koja ga tjera da zaviri ispod svakog ‘kamena’ i vidi što se tamo nalazi.
„Brüder, zur Sonne, zur Freiheit!, Brüder, zur Sonne, zur Freiheit!“ („Braćo, ka suncu, ka slobodi!“)
