Istaknuto
17.10.2018.

U rubrici Nova glazba redovito izdvajamo najzanimljivije aktualne singlove i videospotove, a vi birate svog favorita.

16.10.2018.

The Cure, bend koji je u 40 godina dostigao vrh i tu se utaborio, na vlastiti zahtjev nastupa na Exit festivalu.

Glazba

Recenzija – Combichrist: Više metal i više hardcore nego ikad prije, usprkos naslovu albuma

15.04.2014. Luka Sinković
facebook.com/Combichrist

facebook.com/Combichrist

Najkomercijalniji od bendova underground pravca goth/industrial elektronike, preciznije nazvanog aggrotech, nakon četiri godine izdaje album koji je donekle drugačiji od svega što su prije izdali.

Nakon odlaska drugog bubnjara Trevora, koji ih je u periodu albuma „Today We Are All Demons“ i „Making Monsters“ činio vrlo prepoznatljivima upravo zbog drugog seta bubnjeva, perkusije je djelomično preuzeo Z Marr. Na svakom albumu dosad glazba je bila nešto drugačija od one na prethodnom, jer kako na poveznici ispod tvrdi pjevač Andy LaPlegua u intervjuu vezanom za zadnji nastup u Hrvatskoj, glazba će s albuma na album varirati zbog toga jer je raznolikost glazbe potrebna i njima samima, ali glavna ideja je još uvijek ista kao i na prvom albumu.

Bend smo unazad nekoliko godina mogli u Zagrebu gledati čak 3 puta. Prvi put su 2009. nastupili u Aquariusu, dok se već sljedeće godine vraćaju kao bend koji će zagrijati kompletnu zagrebačku Arenu za veliki Rammstein. Zadnji koncert iz 2011. nastao je u sklopu turneje za predzadnji album „Making Monsters“ koji je tada gotovo u cijelosti i izveden. Bend je svaki put pokazao izvrsnu umjetnost animacije publike i izvrstan izbor pjesama upravo iz razloga jer se radi o bendu s trenutno sedmim albumom. O tom zadnjem, ironično nazvanim „We Love You“, ćemo dalje u tekstu i pričati.

facebook.com/Combichrist

facebook.com/Combichrist

Bio sam vrlo zbunjen kada sam prvi puta pročitao ime albuma jer Combichrist nije jedan od bendova od kojih očekujete ovako naslovljen album, no nekoliko uvodnih trenutaka u album zaista razdanjuje situaciju:

We were made to love you, but our only hope to save you is to terminate you. Humanity is now a threat to itself and extermination is the only way. We will start elimination process in ten seconds. Please, don’t forget: We love you. Now die!

Ista ta pjesma We were made to love you nastavlja pomalo čudnom kombinacijom elektronskih prijelaza karakterističnih za užasan skrillex-like dubstep i gitare koja je u pjesmi vrlo dominantna, pa bend u ovom slučaju najviše zvuči kao da je metalcore žanr odlučio prenijeti u elektroniku. Navedeno samo po sebi zvuči loše, iako pjesma ima nekolicinu svijetlih komponenata – jedna od njih je LaPleguin vokal koji s albuma na album dobiva na jačini, dubini, visini, a pritom i uvjerljivosti.

Na sljedeće tri pjesme (Every Day Is WarCan’t Control i Satan’s Propaganda) osjeti se onaj stari Combichrist, iako je evidentno kako je u glazbu umiješano i punk/hardcore utjecaja, grupnih shoutova, kičma glazbene strukture i dalje je jaka elektronika s odličnom ritam sekcijom, popraćena hladnim harsh vokalom, tako da se ništa previše nije promijenilo, osim što je bend dobio neke nove utjecaje.

Maggots At The Party, Denial From My Cold Dead Hands ozbiljni su kandidati za hitove albuma. Neću reći da to uistinu i jesu najbolje pjesme, jer naslov prve navedene podsjeća na Slipknotov odnos prema publici, dok na zadnjoj imate osjećaj da konstantno slušate autotune ženskog vokala. Doduše, atmosfera i konstrukcija pjesme obećavaju da će iste biti i slušane.

Balade su ono čega obično nije bilo na Combichristovim albumima. Međutim, ovaj album donosi i dvije akustične stvari – The Evil In Me i Retreat Hell (Part 2), koje su tekstualno zapravo vrlo dobre. Posebice druga, koja je direktna kritika trenutnom društvu i načinu na koji živi i diše.

facebook.com/Combichrist

facebook.com/Combichrist

Ono čime se album najviše diči je raznolikost. Spomenut ću još jednu stvar koja odskače od prosjeka, a to je Fuck Unicorns. Instrumentalna skladba koja više sliči nečemu što bi Daft Punk izdao prije prošlogodišnjih gluposti s Pharrellom. Vjerujem da je nećete previše obožavati na albumu, nije ništa posebno, ali vrlo je zabavno primijetiti do kojih je krajnosti Combichrist zabrazdio s eksperimentiranjem.

Zbog toga kako zvuče danas ih se smatra bendom, a ne nekim sporednim elektro-projektom. Istina da su zbog prijašnjih albuma postali slušani, ali rad na live nastupima i nešto kompleksnije nove stvari zapravo ih drže na visini na kojoj jesu, a to je najviše do kuda je neki aggrotech bend došao. Slijedi im još eksperimentiranja s glazbenim žanrovima i spontano širenje ciljane publike. Sve što su radili bilo je dobro, nešto više – nešto manje. Ovaj će album ostati u nekoj visokoj sredini, u nekim aspektima genijalan, u nekima pomalo smiješan. Ono što mu fali jest ona moć utjecaja koju na čovjeka imaju neki albumi, do razine da se ne možete oduprijeti želji da ga slušate opet i opet, isto tako album nije toliko koherentan, ali pamtit ćete ga po nekim odličnim trenucima.

(Visited 119 times, 1 visits today)

Komentari