Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Film

Recenzija: Da sam ja netko – Ženski lik koji ne pati od feminizma i šovinizma

10.10.2015. Lucija KlarićFoto: facebook.com/da sam ja netko

Da sam ja netko mini je dramska serija, kćerka hvaljenog Ti mene nosiš u produkciji i realizaciji sestara Juka iliti 4filma. Pod okriljem HRT-a spomenuta će serija uskoro pristići na male ekrane, a u duhu predemitacijskog razdoblja dokopali smo se njenih prvih triju epizoda.

Kad se jedan materijal nadovezuje na drugi, postaje problematično povući granicu gdje jedan počinje, a drugi završava i stvoriti od njih zasebne cjeline. Ostatkom ovih pisanih riječi ne želim vršiti usporedbu i dijagnosticirati mane i vrline serije naspram filma (ili obratno) kao ni zanemariti kakvu pozitivnu značajku serije jer je ona opće mjesto za Jukino djelo. Iako se kao autor grozim napomena, čini mi se važnim naglasiti ovakvu vrstu usmjerenja teksta budući da vjerujem da će mnogima tu poredbu biti teško izbjeći, ali i s intencijom da poštujem gledatelja koji  će Juku susreti samo unutar komfora vlastita doma.

Osim što je format dramske serije (koja ne pati od populističkih boljki) rijetka pojava u nacionalnoj produkciji, još je teže susresti se s materijalom koji ne pati od boljih vremena, od nostalgičnog i romantiziranog prikaza nekog zaboravljenog prostora i vremena (na kojoj se uvelike oslonio HRT-ov Crno bijeli svijet) ili zabacivanja radnje u rubna mjesta Lijepe naše koja zazivaju svoj, često stereotipiziran, dijapazon motiva. Iako se eksplicitno ne naglašava njena suvremenost, Da sam netko jednostavno biva u autentičnom danas gdje se svojim sadržajem i sama suočava s problemima industrije (koja je poveznica njenih triju protagonistica), ali i raznolikim mikro zajednicama koje egzistiraju na širem društvenom planu.

Foto: facebook.com/ da sam ja netko

Foto: facebook.com/ da sam ja netko

Prva epizoda – krupni plan Dore (Helena Beljan), teatralni ulazak u triptih kroz reproducirani monolog Zdravka Mamića kojeg Dora idealizira u svojoj želji da postane nogometna menadžerica – predstava počinje. Iz ambicije u stvarnost, na putu do kuhinje Dora proživljava ponovni susret s ocem Vedranom (Goran Hajduković) koji je nogom tek provirio iz zatvora, a na vratima zvona zvone policije. Ives (Lana Barić) jutarnju rekreaciju prakticira istjerivanjem nepoželjne ptice iz stana, u kutu njen otac Ivan (Vojislav Brajović) spokojno promatra rastresenu kćer. Na ulici nije ništa bolje, tik nakon što se koliko-toliko osigurala da će Ivan biti dobro, nabasa na jednu od onih koje nikad ne ustaju na desnu nogu – ni Ives nije spokojna na svoje dvije. Nataša (Nataša Dorčić) miluje svoju nerođenu bebu u krevetu pored nesvjesna muža, nakon stresnog jutra slijedi stres sa seta. Zatočenici sreće i njegovi kreatori Natašina su odgovornost, ona se mora nositi s prgavom redateljicom Ives i srodnima joj među kojima je i Dorina majka, vizažistica u ulozi Nataše Janjić.

Raslojavajući sloj po sloj, Juka oblikuje tri protagonistice, atipične reprezentativke ženskoga roda koje u svojoj karizmatičnosti nisu maskulizirane i prebačene u sferu herojskih-macho epiteta kojima se danas, ironično, pokušava stvoriti nova žena. Paradigma Elektre, očeve kćeri napipava se ponajviše u odnosu djevojčice Dore i njena oca Vedrana – njena je dječja priroda u potrebi za stabilnim očinskim identitetom dok u drugim dvjema naslovnim junakinjama tek naslućujemo želju za očuvanjem tog oblikotvornog aspekta njihove osobnosti. Iz mnogostrukih perspektiva, Juka uspijeva kreirati koherentnu cjelinu igrajući se likovima kao biljarskim lopticama, svako malo ih sudarajući i puštajući da se otkotrljaju na svoju stranu, evocirajući ambijent globalnog sela kakav male, urbane sredine upisuju u svoje žitelje. Oko kritičnog stava prema zatupljujućoj i pomalo apsurdnoj televizijskoj produkciji, Juka stvara zasebne mikrokozmose koji istovremeno pripadaju jednoj galaktici: surovom životu od kojeg se ponekad poželiš sakriti pogledom u bijelo, zimsko nebo. S dozom poetičnosti pri karakterizaciji tih zvjezdica malene galaksije i još manjih kozmosa, Juka u drugom, realističnom izlaganju uspješno izbjegava karikaturalne dijaloge i neuvjerljivu radnju. Kamera je dio dinamičnog i sentimentom prožetog svijeta i vidi sve ono što treba vidjeti, bez viška ili manjka.

Foto: facebook.com/ti mene nosiš

Foto: facebook.com/ti mene nosiš

Dramaturška vještina kojom je satkana prva epizoda, na žalost, već drugom počinje blijediti. Događaji u Jukinoj galaktici postaju nasumični, Ivesine frustracije odjednom postaju histerija dok smo mi zatočeni u svemiru Dore i njene obitelji, uz minimalno ili krhovito saznanje o egzistenciji drugih protagonista. Nedostatak konzistencije u strukturi osjetan je poglavito u trećoj epizodi gdje se iznevjeruje pretpostavka da će se svaka od nadolazećih epizoda suočavati s jednom od vodećih junakinja uz minimalizirane intervencije u živote drugih. Umjesto toga, i dalje smo prisutni u Dorinim očima, hrvamo se zajedno s njom i njezinim ocem Vedranom da se izdignu iznad života podzemlja i pripadajućim mu sitnim kriminalcima i izgubljenim protuhama – da Dora u svom uzoru konačno i pronađe uzor. Ives je pri tome nešto poput vjetra što u epizodama prohuja  i podigne prašinu, a Nataša ostaje samo gusta maglu kroz koju se tek valja probiti. Gubljenje strukturalne niti koje je proporcionalno s brojem epizoda, potvrđuje i činjenica da je posljednja od triju uglavnom prožeta montažnom sekvencom koja čak pomalo patetično ocrtava sve veću nezainteresiranost Dorine majke-preljubnice i veću involviranost oca. Općenito, nakon zrelog doziranja onog emotivnog, Jukin Da sam ja netko započinje ples na rubu ukusa i patetičnog senzacionalizma. Zanemarimo li ispriku da je riječ o seriji sastavljenoj od filmskog materijala, trećom epizodom ostavlja se neugodan osjećaj neznanja o tome što očekivati sljedeće – nadati se genijalnosti prve epizode ili prihvatiti i prebroditi formalne (i pokoje druge) greške i uživati u sadržaju.

Osobno mogu odgovoriti da ću sigurno učiniti ovo drugo. Pri tome sam ograđena od boljke koja se često ponavlja kad je u pitanju kritika hrvatskog proizvoda – on se samo razmatra u komparaciji s nacionalno mu srodnim djelima koja su uglavnom procijenjena kao tipologizirana i od publike odbijena. Ne opraštam ono što osjetim da je mana jer je u pitanju televizijska revolucija nacionalne produkcije (bez obzira što Da sam ja netko povlači sa sobom i brojne novitete). Opraštam jer je rijetko gdje i u svjetskoj produkciji ženski lik kreiran toliko neopterećeno i autentično; Juka nije navođena prisilnom solidarnošću i poštivanjem rodne ravnopravnosti s kojom se bori prekooceansko stvaralaštvo, ona ne polazi od feminističkog ili šovinističkog nego stvara (kako bi i vazda trebalo biti) na svoju ruku. Dora, Ives i Nataša probijaju granice roda jer su punokrvni karakteri koji nisu izgrađeni na svom spolu nego u sebi nose sredinu iz koje dolaze, obitelj u kojoj su odrastale/odrastaju, prošlost, sadašnjost i budućnost. Između nepokolebljive producentice i principijalne redateljice, u tom pogledu najviše iskače Dora kao odraz ne samo djevojčica čiji interesi nisu usmjereni k ružičastome svijetu Diznijevih princeza na koji ih se masovno upućuje, nego i  jedne gradske, lokalne, ali i globalne manije koju stimuliraju sportski senzacionalizam i ideologizacija, kapitalistički um i individue-karikature kao što je Zdravko Mamić.

Da sam ja netko, ma koliko bolji ili lošiji u pojedinoj minuti prve nekolicine epizoda, izdušan je izvor univerzalno ljudskog i istovremeno, lokalnog sentimenta. U preciznom seciranju provincijskih subkulturnih zajednica, rađaju se tri protagonistice koje u sebi i integriraju, ali i protestiraju protiv malograđanskog duha. Da sam ja netko samorazumljiv je iako polazi od konteksta – on mu ne podilazi već detektira ono iskonsko-ljudsko u njemu i pretače u dirljivi triptih priča snažnih i individualnih karaktera.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(11 votes, average: 4.182 out of 5)

Komentari