Recenzija – Democrats: Revolucija ždere svoje mrtvorođenče
Dvadeseto je stoljeće vijek celuloidnih povijesnih svjedoka. Rijetko koji važniji događaj protekao je bez zornog pogleda leće kamere, a svjetske su oči iz udobnosti svojih kuća mogli promatrati gradnju i rušenje Berlinskog zida, Hitlerove govore i Staljinove vojne parade, Kennedyjevo ubojstvo i Brežnjevljev pogreb. Povijest se činila nadomak ruke, posebice kad se odvijala na dobro znanim poprištima – kao što su to narodi bivše Jugoslavije mogli iskusiti prije tek nešto više od dva desetljeća, smrt i rađanje nekih novih geopolitičkih kontura na političkom globusu. Prvotni informativni karakter videovijesti u današnjim retrospektivama, dokumentarnim filmovima i izvješćima pred očima se gledatelja pretvara u nešto sasvim drugo, nešto o čemu već mogu imati formirano mišljenje – ako su prije već bili, na ovaj ili onaj način, uključeni u sam događaj – ili im taj isti materijal može ponuditi vrelo znanja i mogućnost za rasplitanjem kauzalnog klupka koje predstavlja neku sadašnju datost, priliku ili stanje.
Današnji prosječni Europljanin uglavnom može – i to u informativnom obliku vijesti – promatrati što se događa s njegovim politički-sustavno manje ili više jednolikim, no svejedno binarno podijeljenim kontinentom. Jasna diktatura pojedinca pretočila se – barem što se Zapada tiče – u bezlični apsolutizam kapitala (o čemu na zanimljiv način svjedoči Fergusonov Inside Job [2010]), a relikvije pretežito komunističke prošlosti – uz fašističkog generalisimusa Franca i Salazara na Iberskom poluotoku – čine se, osim u glavama nostalgičara, zaista dijelom proživljene i preživljene prošlosti. No što sa zemljama u kojima je takvo stanje ne povijesni relikt već svakodnevni način življenja? Upravo si je to pitanje postavila Camilla Nielsson kada je odlučila iz rodne Danske otputovati na drugi kraj svijeta, na jug Crnog kontinenta, u Zimbabve, zemlju kojom već gotovo četiri desetljeća vlada jedan te isti čovjek. Robert Mugabe, prvo premijer a zatim i predsjednik Zimbabvea, vremešni je despot koji je svoju vlast uspio održati – kao što je školski primjer s većinom suvremenih diktatora – opresijom, okrutnošću i obmanom. Nielsson je odlučila snimiti kako izgleda zemlja koja se nalazi na rubu ne građanskog rata – što bi bio očekivani i već prečesto puta viđeni scenarij u takvome slučaju – već demokratske revolucije, legalno izabranog i na temelju većinskog mišljenja stanovništva napisanog ustava zemlje.
Dokumentarni film Democrats (2014) prati dugogodišnji rad dvojice pristaša dviju međusobno različitih frakcija tamošnje politike: Douglas Mwonzora, član najveće oporbene stranke, predstavlja stranku čiji je politički cilj svrgnuti sadašnjeg – doživotnog – predsjednika s vlasti, dok Paul Mangwana želi vidjeti Mugabin položaj još neko vrijeme netaknut. Democrats je sniman kroz vremensko razdoblje od više godina, tijekom kojeg gledatelj može promatrati pretežito ruralan karakter ondašnjeg stanovništva koje živi izvan političke žile kucavice zemlje, glavnog grada Hararea. Etnički, vjerski i svjetonazorske raskoljeno stanovništvo djelomično se pita „Zašto sadašnjemu predsjedniku oduzeti vlast nad vojskom i imenovanjem sudaca?“, dok se novostasala generacija buntovnih mislioca pita zašto bi bivša Rodezija, unatoč svojoj lokaciji na diktaturama najplodnijem kontinentu, i dalje morala živjeti pod jarmom jednog autokrata. A budući da je po svojoj naravi intiman politički portret prvenstveno dvojice protagonista, u Democrats možemo vidjeti i prljave zakulisne igre iz prve ruke i pokušaj uspostavljana nečega što donekle nalikuje demokratskom poretku nakon rasističke kolonijalne i totalitarne prošlosti jedne zemlje.
Demokratski izabrani i većinskom voljom napisani ustav na kraju biva izglasan, predsjednik Mugabe ga nevoljko potpisuje, no ondje gdje Nielssoničin film prestaje, stvarnost započinje – implementacija ustava i njegovo stupanje na snagu još danas nisu ugledali svjetlo dana. No sama činjenica što je netko „izvana“ sudjelovao u stvaranju ovoga uratka govori o važnosti zamisli iza projekta kao takvog. Camilla Nielson od prije je poznata ljubiteljima dokumentarnih filmova, a usredotočuje se uglavnom na socijalno osjetljiva pitanja u zemljama trećeg svijeta: Good Morning Afghanistan (2003), Children of Darfur (2005) te Cities on Speed: Mumbai Disconnected (2009) tvore prethodnike Democrats i govore o zagađenosti u gradovima, životu u ratom pogođenim područjima te općem stanju jednog velikog dijela svjetske kugle. Činjenica što je Nielssoničin posljednji dokumentarni uradak prikazan na ovogodišnjem Supetar Super Film Festivalu na Braču, u vremenu kada i u nikad-mirnijoj-Europi buktaju sitni, no sve svjetliji plamenovi revolucije, govori o volji jednog naroda i dugotrajnom klinču s naizgled nerazrušivim sustavom, kao i o žalosnoj stvarnosti kako će autokratska ruka iz svojih ruku ispustiti vlast tek s rigor mortisom.
