Istaknuto
14.12.2017.

"Star Wars: The Last Jedi" osma je epizoda iz najpopularnije svemirske sage o obitelji Skywalker, ali sve više i nekim novim likovima koji pokušavaju donijeti ravnotežu sili.

06.12.2017.

Ganz novi i Dance_Inn festival udružuju snage u fokusu na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art. Festival će donijeti dvije premijeri, nekoliko radionica, tribina i rezidencija, a uoči festivala u Zagrebu gostuje Matthias Lilienthal, producent, kustos i ravnatelj Munchner Kammerspiele.

Film

Recenzija: Dijaboličko osvježenje zasićenog žanra („The Witch“, r.: R. Eggers)

04.06.2016. Krešimir BobašIzvor: Snimak zaslona

Za rijetko se koji filmski žanr može reći da već godinama pati od kroničnog nedostatka dobrih i novih ideja kao što je to žanr horora, barem kad je u pitanju masovna produkcija velikih holivudskih studija. Iako se čini da to okorjelim ljubiteljima jezivih filmova suviše ne smeta, manijakalno vrištanje tamnim hodnicima uz potoke krvi i groteskna čudovišta možda su ipak imali dramatičniji učinak kada program kino dvorana nije bio preplavljen generičkim naslovima i plakatima „još jednog hororca“. Nimalo ne omalovažavajući vrijednost toga žanra u filmskoj umjetnosti, ipak se mora istaknuti kako postoje primjeri – ponajviše ne-američke provenijencije – koji prosječnome gledatelju itekako mogu utjerati strah u kosti, ponajviše zahvaljujući izostanku „jeftinih šokiranja“ i kvalitetno odrađenoj glumi. Dobar primjer za to svakako je španjolski El orfanato (2007) J. A. Bayone, koji je unatoč klišeiziranom motivu sirotišta svojom slojevitom tematikom, odličnom režijom i izvanrednom glumom (Belén Rueda!) dorastao svojoj žanrovskoj odrednici. Jeziva atmosfera očito se može postići i bez besciljnog polunagog bježanja hodničkim labirintom od svjetlucave oštrice ubojice, što je nakon Wes Cravenovog Scream 3 passé. O filmskim franšizama da više ni ne pričamo.

U taj spektar „kvalitetnijih“ horor filmova svakako spada najnovije te ujedno prvo redateljsko ostvarenje Roberta Eggersa The Witch (2015). Neslužbenog podnaslova „Priča iz Nove Engleske“, film prati priču jedne obitelji engleskih pridošlica u 17. stoljeću. Optuženi za nepoštivanje zakona zajednice u kojoj su živjeli, za današnje pojmove mnogobrojna obitelj upućuje se živjeti u skromnu straćaru na šumskom obodu. Nedugo nakon što su se smjestili počinju se događati čudne, bizarne i u najmanju ruku neobjašnjive stvari, od nestanaka do opsjedanja poglavito najmlađih ukućana, a zajedničkom se poveznicom svim nemilim događajima čini najstarija kćer Thomasin (Anya Taylor-Joy). Glavna je karakteristika filma zasigurno gotovo posvemašnji izostanak glazbene podloge: staroengleski jezik, ruralna svakodnevica i jeza šume praktički je jedino što prigušene boje prati u njihovu prepričavanju ove „novoengleske narodne priče“. Pritom je karakteristično što se jeza i fantazmagorična atmosfera izgrađuju postupno, jeftini trikovi zastrašivanja u potpunosti izostaju, a demonska je podloga kontrirana katoličkom fanatičnošću oca Williama (Ralph Ineson) i majke Katherine (Kate Dickie). Pitoreskna priroda američke istočne obale u filmu postaje poprištem svojevrsnoga iskonskog zla koje u ženskom obliku naslovne junakinje prebiva u kolibi u srcu šume te se hrani krvlju i dušama male djece.

Film svoj jezivi karakter svakako duguje izmještenošću u vrijeme praznovjerja i simbolizma, kada je optužba da je žena vražja nevjesta za sobom povlačila puno ozbiljnije posljedice no što to čini danas. Thomasin, William, Katherine i ostatak obitelji predstavljaju svojevrsne arhetipove kojima se nadnaravno zlo pojavljuje u itekako stvarnim, opipljivim i prirodnim stvarima. Opsesivno brižna majka i suviše zaštitnički nastrojen otac u The Witch prikazani su apsurdno i groteskno, njihovo simbolično nevino potomstvo glavni je pokretač nečistih zbivanja, a postupno ludilo koje ih počinje opsjedati glumački je izvrsno odrađeno te dodatno potpiruje nemirnost koja se uvlači u svaku poru prikazane radnje. Pritom i slike koje se ne vide, koje su tek sjene i odrazi u zakutcima ili fantazmagorična viđenja ukletih ukućana, stvaraju osjećaj dodatne jeze te se čini kao da su snimljene da gledatelja dodatno dijabolički muče, pri čemu bafometski crni jarac svojim staklenim očima prati razvoj radnje od početka puritanske represije do grandioznog dijaboličkog kraja.

The Witch svakako se oslanja na neke od svojih slavnih žanrovskih preteča kao što su The Exorcist (1973) Williama Friedkina, The Shining (1980) Stanleyja Kubricka ili, po atmosferi i simbolici prirode, eksperimentalnom hororcu Antichrist (2009) Larsa von Triera, no svojim pristupom nikako ih ne želi oponašati već se doima poput njihova nasljednika. Iako tek prvi puta, Eggers svojim redateljskim i scenarističkim intervencijama svakako pokazuje zreo pristup jednom u današnjem dobu relativno nezahvalnom žanru sedme umjetnosti. I makar mu po nekim suvremenijim žanrovskim odrednicama „nedostaje“ grandioznosti koje su gledatelji naviknuti vidjeti u filmovima kao što su, da nasumično spomenemo neke, John Mooreov remake filma The Omen (2006) ili The Purge (2013) Jamesa DeMonaca, The Witch se ipak uspijeva zavući pod kožu i svojim drugačijim pristupom žanru horora svakako nadilazi generičnost i uniformnost koja kao sablast hara današnjom filmskom distribucijom.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(7 votes, average: 4.429 out of 5)

Komentari