Istaknuto
27.03.2017.

Kroz iskustvo vođenja različitih radionica za djecu, prvenstveno Froooma, Boris Bakal progovara o radu s djecom, odgojnim i obrazovnim tehnikama i ustanovama te dječjoj perceptivnosti koja nam svima izmiče iz videokruga.

22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

Film

Recenzija: Domaći film za strane festivale („Piknik“, J. Pavlović)

09.06.2016. Dario DunatovFoto: fmfs.hr/press

Kratkometražni film Piknik autora Jure Pavlovića na velika je vrata ušao na domaće festivale i kino dvorane s prestižnom krunom najboljeg europskog kratkog filma. Nije mu tu nagradu dodijelio neki mali, sporedni festival, već članovi Europske filmske akademije svečano, u Berlinu. Nagrada je učinila svoj promidžbeni dio i privukla velik broj gledatelja na projekcije ovog filma. Ipak, nagrada nikad ne govori samo o filmu, već i o žiriju, te modernim filmskim tendencijama.

Piknik je film o petnaestogodišnjem Emiru koji taksijem dolazi u posjet ocu koji se nalazi na izdržavanju kazne u kaznionici na Igmanu. Kao što je autor prije projekcije filma u splitskoj kinoteci u sklopu FMFS-a izjavio, Piknik je jedan jako jednostavan film. U fokusu je odnos djeteta i oca razdvojenih očevim odsustvom, udaljenih nejasnim emocijama i nemogućnošću komunikacije, a taj motiv nerazumijevanja u posljednje vrijeme često se koristi kod filmova kratkog metra, mahom među mlađim autorima, što je zanimljiv fenomen koji bi bilo interesantno analizirati.

Piknik počinje jako zanimljivo, s kašnjenjem mladog Emira na zakazani posjet, da bi pri dolasku krenula prepirka, neugodna po Emira koji je prima uz veliku dozu nervoze. Kamera cijelo vrijeme u krupnom planu prati Emira, njegove poglede i zbunjenost, emitirajući nelagodu i strah. U tom trenutku upoznajemo Emirovog oca. Centralni dio filma utemeljen je na njihovom odnosu, priči bez priče, šutnjama i nemogućnošću komunikacije, međutim, tu se javljaju određeni problemi. Ključna dijaloška mjesta odnosa otac – sin ispunjena su klišejskim rješenjima koja domaćeg gledatelja bodu u uho pošto djeluju neinventivno, pa se dobiva dojam da im je intencija objašnjavanje stvari. Ali za koga? Domaći medijski prostor već odavno je zagušen uzrečicom „gdje si bio `91?“, te ona više ne pali ni kao šala, iako se upravo tako najčešće nastoji progurati. Pitanje sinu, koji je stavio „minđušu“ po uzoru na Cristiana Ronalda, o tome gdje je Ronaldo bio dok je otac naganjao četnike, klišej je koji drugačije značenje, ono koje nije otrcano, može imati samo pred stranom publikom koja ovu konstrukciju nikad nije čula.

Foto: havc.hr/hrvatski-film

Foto: havc.hr/hrvatski-film

Slična stvar je i s pitanjem o „njoj“ koje otac postavlja sinu, a zvuči otprilike kao stih Marka Perkovića Thompsona viđaš li mi dragu i pita li za mene. Šteta što se Pavlović odlučio popuniti centralni dio komunikacije s izlizanim općim mjestima jer je time ušao u rizik da dobije suprotni učinak i da domaća publika na to odmahne rukom. Drugo klišejsko rješenje koje upada u oči tipična je već viđena igra nadjačavanja šakama kojom se na filmu dokazuje muškost, a prekida se kad netko prvi dobije „po nosu“. To je također stoput viđena, dakle izlizana, vizualna fraza koja je previše puta iskorištena u filmovima. Ta gesta, rekao bih, ni nema neko uporište u stvarnom životu, već postoji kao jednostavno filmsko sredstvo karakterizacije lika, poput upotrebe psa koji u interakciji s filmskim likom sugerira njegov brižni, nježni karakter.

Implicitno ubacivanje ratne priče zaista djeluje nepotrebno i daje dodatne argumente tezi kako hrvatski filmovi, da bi dobro prošli izvan granica, moraju zadovoljiti određeni recept koji svakako uključuje egzotični lokalni dodatak rata uz univerzalni sentimentalni odnos koji je u centru priče. Taj recept govori kako zadovoljiti uvjete da se stranim, politički korektnim i iskupljenja željnim žirijima servirate u terariju poput neke egzotične i za njihov ukus divlje (balkanske) nemirne životinje. Ovaj recept prepoznali su i iskoristili i neki ranije nagrađeni filmovi, poput nedavno Zvizdana. To ne diskvalificira kvalitetu filma, ali podebljava onaj grubi i cinični stereotip. Također je zanimljiv apsurd što se svi ovi stereotipi ne okreću protiv filma samo kad on dobije međunarodno priznanje. Ono što Europa prizna, domaća publika dočekuje raširenih ruku.

Postoji nešto provincijalno u tome da se prilagodbom stila, teme i tuđim očekivanjima nastojimo dodvoriti ukusu Zapada, dati im ono što oni od nas očekuju. Hrvatski film odavno je stao na svoje noge i ne trebaju mu takvi trikovi da skrene pažnju na sebe. Jednom kad nas prestanu nagrađivati zbog toga što se uklapamo u stereotip koji imaju o nama, možda ćemo razviti autentični stil, pa onda poslati pozivnicu Europi da se otvori, riješi predrasuda i upozna nas.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 2.000 out of 5)

Komentari