Recenzija – “Endless Summer” (Sóley): San o promjeni
“Endless Summer“, treći solo album islandske umjetnice i multiinstrumentalistice Sóley, objavljen je dvije godine nakon hvaljenog studijskog albuma “Ask the Deep” i EP-a “Don’t Ever Listen”. Nastao je u suradnji s Albertom Finnbogason i duhovni je nasljednik obaju prethodnih ostvarenja. Ovaj kratak, polusatni album donosi sedam pjesama (i jedan instrumentalni intermezzo) čvrsto povezanih u cjelinu oko ljudima vrlo bliske tematike. Čekati zimu da prođe i s proljećem se radovati ljetu toliko je praiskonski zapisano u ljudskom biću da taj osjećaj ćute i djeca koja su premlada da pamte prošla ljeta. Pa ipak, kako je zapisano, samo mijena stalna jest i nepresušna je muza umjetnicima svih usmjerenja.
“Endless Summer” je glasovirski album. Sóley nam je pokazala utjecaj koji su na nju ostavile klasična i jazz glazbena naobrazba. Vrlo jasno čuje se utjecaj impresionizma Claudea Debussyja (Clair de Lune upada u uho kao očiti utjecaj) u pjesmama Úa (posvećena njezinoj kćeri) i Sing Wood To Silence. Obje krasi vrlo pozitivna emocija harmonija isprekidana disharmonijama i u glazbi i u stihovima. Grow i naslovna Endless Summer romantične su etide u Chopinovu stilu, dok je Before Falling valcer u Rahmanjinovu duhu. Kroz cijeli album protežu se prekrasne partiture za mali orkestar, što se ponajbolje čuje u pjesmi Never Cry Moon. Inače dominantni glasovir glavnu ulogu prepušta razigranim melodijama trombona i klarineta, dok im violončelo čini protutežu.
Sóleyin anđeosko nevin vokal u kombinaciji s iskrenošću tekstova svojstvenoj jedino djeci zaštitni su znak svih njezinih glazbenih ostvarenja. Ono što ovaj album razlikuje od prethodnih je zrelost u pisanju, ne samo autorska, već i životna. Zadržavši dječju zaigranost, Sóley progovara mudrošću osobe koja je već jednom prolazila životne cikluse zime i ljeta, lošeg i dobrog. Pamti strahove zbog kojih je jača i zna utješiti druge. Sóley vješto koristi mijenu godišnjih doba kao alegoriju za mijene u životnim dobima čovjeka. Ta je pjesnička slika prisutna i u ranijim ostvarenjima, ali ovdje Sóley progovara iz pozicije mudre žene koja zna da nakon zime, koliko god duga i teška bila, mora doći proljeće. Zima nije nešto čega se treba bojati, već nešto u čemu treba uživati. Bez lošeg ne bi znali za dobro.
Album je koncipiran kao pripovijest sa svim njezinim elementima: uvodom, zapletom, raspletom i sretnim završetkom na kraju. Úa i Sing Wood To Silence uvode nas u priču o dugom toplom ljetu koje nas čeka iza duge zime. Inbetween je intermezzo koji nagovještava promjenu, dok su Never Cry Moon, Grow, Before Falling i Traveler putokazi kako dostići Endless Summer (beskrajno ljeto). To putovanje je transcendentno i transcendentalno, ali to nas ne treba plašiti. Na neki način to je priča za laku noć s čudovištima koja dijete na kraju ipak umiri i uspokoji.
“Endless Summer” prepun je dualnosti. Topli tekstovi isprepleteni su mračnim pjesničkim slikama kao u bajkama. Iako na kraju album emocionalno i glazbeno završi sretno, dojam je da nam je Sóley u nasljeđe ostavila gorko-slatki osjećaj nevinosti zamijenjene za mudrost. Sam kraj pak spušta zastor na cjelinu i Sóley se oprašta od ovog ciklusa, a slušatelju preostaje s veseljem iščekivati njezin povratak na početku novog ciklusa prožetog mudrošću izvučenom iz ove glazbene avanture.
