Recenzija – „Fallen Angels“ (Bob Dylan): Tradicija u Dylanovoj maniri
Za čovjeka koji po svojim pravilima igre krstari svijetom glazbe više od pedeset godina nije potreban duži uvod. O njemu se već sve više-manje zna, odnosno ne zna, ovisno promatrate li ga iz kuta glazbenika/umjetnika ili osobe. Vječna mistika koja već desetljećima ostaje iza velikog Dylana dio je njegove osobnosti, glazbenog izričaja i načina komunikacije s poklonicima. Uistinu, takvih je puno, a Bob Dylan, u proteklih deset godina, nije ih mogao razočarati. Još od plodnih šezdesetih i sedamdesetih kada se intenzivno živjelo uz gramofone, došlo je i vrijeme prilagodbe. Traje već jedno vrijeme i za Roberta Zimmermana koji se na trideset i sedmom studijskom albumu „Fallen Angels“ ponovo okrenuo američkoj klasici i napjevima koji su sadržani u „Velikoj američkoj pjesmarici“. U njoj se nalaze najpoznatije i najutjecajnije američke pjesme i jazz standardi koji datiraju iz ranih godina 20. stoljeća. Tako se Dylan, nakon prethodnika iz 2015. „Shadows in the Night“, još jednom odlučio okrenuti tradiciji i predstaviti pjesme koje su bile duboko zakopane te ih izvući na svjetlo dana.
Pokretanje američke kulture i kreativne poetske moći oduvijek je, za Dylana, bio jedan od načina kako učiniti svoje djelo zanimljivim. Bilo to provokativnim, atipičnim stihovima, sasvim izvjesnim predstavama ili jednostavno prelaskom s gitare na piano i obratno. U slučaju „Fallen Angels“ imao je zadatak manje jer stihovi su bili već napisani. Ne znam koliko će većini njegovog slušateljstva značiti imena Johnnya Mercera, Harolda Arlena ili Carolyn Leigh, ali to su liričari i kompozitori koji su ostavili veliki trag u američkoj glazbenoj, kazališnoj i filmskoj industriji. Nekima je Broadway služio kao pozornica u kojoj su kulise bile posložene tako da odgovaraju glazbenim notama, drugi su doživjeli slavu preko filmova Franka Sinatre („Young at Heart“), treći imaju zavidnu kolekciju Oscara za najbolje originalne pjesme, četvrti su zaslužni za poznatu melodiju pjesme „Somewhere over the Rainbow“. Kada bi nastavio s popisom „uzvanika“ koji posthumno sudjeluju svojim stihovima na Dylanovom albumu bilo bi to dovoljno teksta nakon kojeg se ne bi morao osvrnuti na glazbeni dio.
U ovom slučaju, kada pred vama stoji album Bob Dylana, nemate drugog izbora nego koncentrirati se na dio u kojem je on sudjelovao, a to je u ovom slučaju vokal i glazba. Dobro provjeren touring band koji sadrži odlično školovane glazbenike na gitarama, violi, basu i bubnjevima te Dylanov vokal, ne tako promukao i hrapav kao na „Tempest“, doveli su do nostalgičarskog i melankoličnog ugođaja izdanja kojeg možete bez problema odslušati par puta za redom pa onda sve ponoviti drugi dan. Pjesme koje se nalaze na albumu, a najbolji primjer možete pronaći u Melancholy Mood ili Come Rain or Come Shine, su takve da svim svojim slušnim kapacitetom čujete da nemaju namjeru biti obične.
Američka je to baština koja dopire iz zaboravljenih vremena kada su muškarci nosili šešire, žene pušile iz cigaršpica, restorani su bili zadimljeni, a u pozadini je svirao Dylan sa svojim bendom. Da, scena je to koja bi bila moguća prije malo manje od stotinjak godina i koja bi savršeno pristajala kao vizualna odora ovoga albuma. Ljubitelji nešto tradicionalnijeg poimanja jazza također bi trebali doći na svoje i obratiti pažnju na bubnjara Georgea Recilea, čovjeka iz New Orleansa, i već nakon tog saznanja komplimenti su suvišni. Jazz je u duši grada iz Louisiane i Recile je jedan od onih kotačića u Dylanovom bendu koji daje dodatnu čar cjelokupnoj priči oko glazbene ostavštine američkih velikana.
Ono što vas zavađa na prvi ton je steel gitara Donniea Herrona koji na All The Way i Nevertheless ostavlja još dodataka na i ovako već dovoljno dobar recept. Kroz pjesme se provlači i ljubavna priča, a to je priča o vama kao slušatelju i Dylanu kao glasniku. Uvijek je teško izbjeći usporedbe, ali s kime usporediti takav glas? Eventualne sličnosti, što glazbene što vokalne, nađu se kod Cohena, ali to je tek u posljednje vrijeme, kada se Dylan više okrenuo uglazbljivanju i proučavanju pop tradicionalista. Naravno, nije to ništa novo, počevši od folka, bluesa, countryja, gospela i rock&rolla pa do tradicionalnih pjesama izvan okvira SAD-a, Dylan jednostavno ne staje.
Konstantno radi na stvaranju vlastitih pjesama, proučavanju starih legendi s kojima su mnogi koncepti pokrenuti i na taj način radi uslugu svima koji zanemaruju početničku formu glazbe, a ta je da ona nastaje iz stihova koji razvijaju smjer kojim melodija nastavlja. Neke pjesme sposobne su vas odvesti na lagani ples, druge, pak, na počinak, a njihova ljepota nalazi se u svemu navedenom. Jednostavnost koja prevladava je nevjerojatna, ali i Dylanovski obojena. To je boja starosti, smiraja, ljubavi prema glazbi, predanosti radu, profesionalnosti i činjenju onoga što zaista želite. Previše je tu ostalih okolnosti koje još utječu na konzistentnost kantautora kao što je on. Uostalom, njega nema smisla objašnjavati predugo. Sav tekst do sad napisan može poništiti postavljanje „Fallen Angelsa“ u zvučnike. U tom trenutku prošlost će vam zvučati bliskom. Može li se to uopće? Ne znam, pitajte Dylana.
