Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Knjige

Recenzija – Farma: Što sve prešućujemo svojoj obitelji

05.05.2015. Petra Čeč

Tom Rob Smith vjerojatno je široj publici najpoznatiji prema romanu prvijencu „Dijete 44“ koji je svojedobno bio nominiran za sedamnaest međunarodnih književnih nagrada, a osvojio ih čak sedam (Ian Fleming za najbolji triler godine, nagrada Galaxy i Waverton). Prema tom prvom dijelu trilogije o iskvarenom sustavu sovjetske Rusije trenutno u kinima možete pogledati film u kojem glume Tom Hardy, Gary Oldman, Noomi Rapace i Vincent Cassel.
Za „Farmu“ se kritičari i publika kunu kako je još fenomenalnija od „Djeteta“, kako se čita u jednom dahu i da je najbolji triler koji ćete pročitati ove godine. Iskreno, ne bih se baš složila.

Radnja se vrti oko Daniela, mladog muškarca koji živi u Londonu i prima iznenadan poziv od oca u kojem ga on obavještava da mu je majka smještena u psihijatrijsku ustanovu u Švedskoj, gdje su se njih dvoje preselili nakon mirovine. Danielu, zabrinutom i u šoku, ponovno zvoni mobitel – ovaj puta na liniji je njegova majka koja ga moli da ne vjeruje ocu, da je ona dobro i dolazi istog trena do njega ispričati mu istinu. Istinu koja se vrti oko farme zabačene u švedska bespuća, misterioznih susjeda, tajni čiji broj više nitko nije u stanju pratiti, zločina i ubojstva. Danielova majka Tilde preuzima ulogu glavnog pripovjedača u knjizi, opisujući u detalje splet okolnosti i događaja koji su doveli do trenutka u kojem svojeg muža više ne smatra svojim mužem, već sudionikom gnjusne urote.

Iskreno, kada sam pročitala hvalospjeve koji kite ovog britanskog pisca te sam opis radnje, bila sam i više no zaintrigirana romanom te sam jedva čekala uloviti slobodno vrijeme za čitanje. Možda su mi očekivanja bila prevelika? Ili danas svi hvale sve, ne grabeći u dubinu, zaboravljajući kako izgledaju uistinu vrijedni romani, oni koje jednom kad ih pročitate nikada više nećete moći zaboraviti? Ne znam što je razlog sveopćoj pomami za ovom knjigom i čime je zaslužila ogroman broj epiteta, no mene nije oduševila. Dapače, poprilično sam razočarana. Tema je bila izvrsna, fabula s toliko potencijala, švedski krajolik za koji sve više sumnjam kako je stvoren isključivo za dramatične, ogavne, nezaboravne zločine i neprospavane noći od straha te pisac koji je već dokazao svoju vrijednost.

Knjiga nije najgora koju sam pročitala, no miljama je udaljena od najbolje. Tilde priča suhoparno, uz puno kratkih rečenica i iznošenja činjenica što za cilj ima predstavljanje hladne, objektivne istine, no ustvari više postiže dojam nezainteresiranosti i manjkave vještine pisanja (ne mogu si pomoći, no rečenice s jednim predikatom mene će uvijek neodoljivo podsjećati na chick lit maniru pisanja). Ono što me se dojmilo je dio seciranja obitelji, razotkrivanje tajni koje svi čuvamo sami sa sobom, čak i od onih najmilijih i najbližih – ustvari, od njih pogotovo. Tko smo kada se svi slojevi ogule, što ostaje iza godina pretvaranja i usiljenih osmijeha? Tko je na kraju u pravu? Kome vjerovati? Sve su to pitanja na koja Daniel pokušava odgovoriti, klackajući se u razarajućem odabiru, onome između vlastite majke i oca.

Do sredine se logika radnje, iako labavo, ali ipak nekako drži, dok prema kraju postaje sve više nabacana i kao da je kristalno jasno da se i sam autor pogubio u tome „što je pisac htio reći.“ Kraj je nategnut, priča je razvodnjena i ne pruža čitatelju dovoljan osjećaj zadovoljstva završetkom. Ipak, upisala sam u svoju to read listu „Dijete 44“ pa se nadam da će time Tom Rob Smith opravdati broj svojih obožavatelja.

Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(4 votes, average: 2.750 out of 5)

Komentari