Recenzija – ‘You’re Dead!’: Flying Lotusovo eksperimentalno putovanje između jave i sna
Nakon četiri uspješna, i kritički vrlo dobro prihvaćena albuma, Steven Ellison, poznatiji kao Flying Lotus, multi žanrovski glazbeni producent iz Los Angelesa izdao je danas svoj peti studijski album “You’re Dead”!
Odbacivši još jednom okove žanrova, kao i na prethodnom izdanju “Until The Quiet Comes”, teško je svrstati i okarakterizirati ovaj album. Najbolje rečeno, ovo je fuzija jazza i elektronike, s daškom hip hop-a, soula i svega između. Pronalaze se na albumu i afričke perkusije, zvukovi iz video igrica i Nintenda, ali i duboke bass dionice te udarajući bubnjevi.
Kada uzmemo u obzir da mu je prateta Alice Coltrane, druga žena velike jazz legende Johna Coltranea, a i sama vrhunska jazz glazbenica, lako je shvatiti zašto toliko različitih glazbenih utjecaja nalazimo na ovome izdanju.
No, iako je Flying Lotus prije svega elektronski producent, ovo nije album koji ćete puštati na partiju kad vam frendovi dolete s litrom Jägermeistera i gajbom pive jer je petak i vi se želite otkačiti nakon posla. Ne, ovo je album za sjest u svoj podrum koji ste uredili u psihodeličnom retro stilu 70-ih. Okitili ga lava lampama, posterima najdražih bendova, popunili jazz pločama i dobrim viskijem, kojom kubanskom cigarom i starim crno bijelim televizorom koji vam sada služi kao akvarij za ribe. Album za izvalit se u naslonjač, zaboraviti na probleme, i upustiti se u eksperimentalno putovanje, koje nije nimalo tamno i melankolično (iako ime albuma tako zvuči,).
Kao i prethodni albumi, i ovaj je pretežito instrumentalan, osim par istaknutih skladbi s gostujućim vokalima, poput Never Catch Me s Kendrickom Lamarom, koja će i prave hip hop glave vratit natrag u neko zlatno doba dok je hip hop još imao nekog smisla.
Osim Kendricka, na albumu su se našli i Snoop Dogg, veliki pijanist Herbie Hancock (koji u posljednje vrijeme surađuje sa svima), stalni kolaborator Lotusa, basist Thundercat, te Captain Murphy, koji je nitko drugi do Flying Lotusov alter ego.
Iako ima 19 pjesama, album traje svega 38 minuta, a Flying Lotus u svoje kratke skladbe uspijeva natrpati toliko motiva koliko neki ljudi nemaju na cijelom albumu. I radi to dobro, s izmjenama živopisnih dijelova i laganih chill elemenata s kojima zaokuplja slušatelja, čak do te mjere da se koji put dogodi i wtf?! moment na početku neke pjesme. Ako se nađete u takvom trenutku nipošto nemojte prekidati pjesmu jer na kraju svake sve se preokrene nekim neočekivanim wow faktorom, koji vas naprosto tjera da nastavite preslušavati album.
Naletjet ćete tako na pinkfloydovsku Descent into Madness, koja nas svojim psihodeličnim ambijentom i stihovima ”there is no escaping out that hole, darkness in your soul, welcome to the descent” uvodi u The Boys Who Died in Their Sleep, tabletomansku himnu, koja jednim stihom sažima tematiku cijeloga albuma – “I travel through the light in the ceiling and everything goes away”.
Nakon Obligatory Cadence, koja je je baš to, melodijski glazbeni završetak ovog putovanja, ostavljeni smo sa zadnje dvije pjesme na albumu, koje razbijaju tematiku ovoga i vjerovatno nas uvode u sljedeći album. No dok nestrpljivo čekamo sljedeće izdanje Flying Lotusa, ostavlja nam, kako glazbenu, tako i životnu misao – ima li ičeg s druge strane, i ako ima, hoće li nam se svidjeti to što nas čeka.
