Recenzija – ‘Futurecent’ (The Orange Revival): Borba kreativne repetitivnosti i neizdržive monotonije
The Orange Revival švedski su, pomalo neobičan, trio. Bend se sastoji od bubnja i dvije gitare koje se naizmjenično mjenjaju i donose ritam kojeg bi u standardnoj postavi svirala bas gitara, melodija i solo dionica. Prvi LP ovaj bend izdao je još 2011. godine pod nazivom “Black Smoke Rising” te je polako počeo predstavljati svoj psihodelični zvuk, uvelike inspiriran šezdesetim i sedamdesetim godina prošloga stoljeća, diljem Europe. U međuvremenu su Šveđani potpisali za Fuzz Club Records, a sa samim početkom ovoga mjeseca izdali su i svoj drugi album “Futurecent“. Važno je napomenuti da je pri masteringu sudjelovao i Sonic Boom (publici poznatiji iz projekata Spacemen 3 ili Spectrum), a ova je suradnja uslijedila onoj na singlu Lying In The Sun, što je svakako pridonjelo da kompletan uradak reminiscira ono čim su se bavili upravo njegovi bendovi ili veliki The Brian Jonestown Massacre, dok bi se s današnjom scenom primarna asocijacija mogla povući i na sastave The Crystall Stilts ili pak Singapore Sling, koji također dolazi iz hladnijih krajeva starog kontinenta, točnije s Islanda.
Struktura pjesama na cijelom albumu je slična, predvidljiva i svojstvena žanru. Sve skladbe, bez iznimke, počinju jakim gitarskim rifom koji se kroz pjesmu postepeno ukrašuje solom uz bubanj, držeći konstantan ritam kroz cijelu pjesmu. Iznimke od ovoga su rijetkost. Iako ovo može zvučati kao savršen recept za katastrofu, pjesme su ipak dovedene do savršenstva − tako da čim se glazba polako počinje gubiti u monotoniji, dolazi zanimljiv solo koji pjesme začinjava dozom uzbudljivost, nepredvidljivosti i iznenađenja. To potvrđuje da koliko god predvidljiva struktura glazbe na papiru može zvučati blesavo, u praksi ona doista funkcionira.
Većina pjesama na albumu slušatelja doslovno uvuče u muziku tako da sam se i sam u više navrata znao zateći lupajući nogom u ritmu glazbe ili ubrzavajući korak kako bih sustigao prilično brz ritam koji diktira bubanj. Jedna od pjesama na kojima mi se ovo bez iznimke događalo je i jedna od favorita na albumu, pjesma Speed. Uvodna pjesma Saturation ili naredna Lying In The Sand, kao i pjesma Carolyn, čine ‘dobru’ stranu albuma jer svaka je stvar, iako frapantno slična, opet savršeno različita s prepoznatljivom, nepogrešivom ‘doorsovskom’ crtom koja se, po mojem mišljenju, najasnije očituje u toj nedosadivoj monotonosti kakvoj su nas The Doors naučili na uspješnicama poput Roadhouse Blues ili Whiskey Bar.
Upravo ova monotonost kritična je točka gdje stvari skreću u drugom smjeru na ovom izdanju. Dok su spomenute pjesme zabavne − iako sagrađene na repeticiji − ostatak pjesama se pak u toj repetitivnosti izgubio. Na cijeli album se zato može gledati kao borbu između kreativne repetitivnosti i neizdržive monotonije. Skladbe u kojima je spomenuta monotonost trijumfirala su preostale pjesme na albumu − 1999, Setting Sun i All I Need − koje, priznajem, svaki put nisam uspio poslušati do kraja. Vjerujem da su i osobne preferencije razlog zbog kojeg ove pjesme ne sjedaju tako dobro kao ranije navedene, ali također vjerujem da je tomu razlog i što se solo, čija je zadaća potrgati noseći riff na dva dijela, ne ističe koliko bi trebao, odnosno, koliko bi definitivno morao.
Glazba je na cijelom albumu stavljena u prvi plan. Upravo zbog toga se stvara osjećaj kao da je tekst izgubio na važnosti. Štoviše, osobno imam osjećaj da je vokal nešto tiši no što bi trebao biti, ali bi to također mogao pripisati manjkavosti svojeg slušnog aparata. Mislim da stihovi padaju u drugi plan jer se teško boriti s ovakvom glazbom, s ovolikom rapsodijom gitara − tako da, svaki puta kada sam slušao album čuo sam samo nešto u pozadini, neke riječi, dok mi je svaki put pažnja bila usmjerena samo i isključivo na glazbu. Ovo ne vidim kao manjak, dapače, čvrsto vjerujem da je ovako zamišljeno i da je ovako trebalo biti.
Unatoč svim eventualnim nedostatcima ili manjkavostima, o ovome je albumu teško reći ružnu riječ. Jer koliko god da mi neke pjesme nisu pasale toliko sam se u druge odmah, na prvu, zaljubio. Zato vjerujem kako je ovaj album odličan sountrack za roadtrip jer će vas kroz nešto više od četrdeset minuta album zarobiti u svoje vrijeme i neće vas pustiti do samoga kraja, a vi ćete se, prije nego ste uopće shvatili, naći na nekom sasvim drugom mjestu. Barem je meni, tijekom slušanja, to napravio više puta.
Za kraj, mislim da bi bio red resolvirati sukob kojeg sam prije iznjeo – sukob između kreativne repetitivnosti i neizdržive monotonije. Možda sam zbog sklonosti hiperboliziranju bio pregrub u odabiru riječi neizdržljivo. Ipak, ne želim je promijeniti upravo iz razloga što ni pri opetovanom preslušavanju kompletnog izdanja nisam navedene tri numere nikako uspio prožvakati do kraja. Poznavajući sebe, to nije zbog toga što su pjesme zaista neizdržive, već jer je ostatak albuma toliko zanimljiviji. Slušajući ove skladbe, koncentracija mi se vraćala na one naredne – i to očito s razlogom. Kada gledamo matematički, ali i u kontekstu cijelog albuma, pobjednik je jasan – repetitivnost pobjeđuje monotoniju!
