Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Film

Recenzija – Girls: Slavljenje kulta sebičnosti

01.04.2015. Inja Drače
Foto:Facebook.com/girlsHBO?fref=ts

Foto:Facebook.com/girlsHBO?fref=ts

Lena Dunham i njezine Girls su se pojavile prije tri godine kao dašak televizijske originalnosti i specifičnog humora u kombinaciji sa zanimljivim zapletom. Uspoređivali su ih s djevojkama iz Sex and the Cityja, ali s naglaskom na prave ljudske odnose i pitanja na koja pokušavaju odgovoriti mladi dok odrastaju u modernom svijetu. Nekoliko godina kasnije, odnosno sad, to se nekako istrošilo. Možda namjerno, možda zbog nedostatka inspiracije, Dunham je seriju odvela u novome smjeru koji se poprilično razlikuje od početaka. To nije ništa za zamjeriti, logično je da umjetnici razvijaju svoje djelo, dok je gledatelj svjedok odrastanja protagonistice i njezinih prijatelja i obitelji. Ali onaj osjećaj lakoće gledanja Girlsa negdje se izgubio na međi treće i četvrte sezone.

Zadnju ću sezonu oštro podijeliti na tri dijela: Hannah u Iowi, Hannah se vraća u New York i novi početak.

JE LI MODERNO I POŽELJNO BITI SEBIČAN?

Foto:Facebook.com/girlsHBO?fref=ts

Foto:Facebook.com/girlsHBO?fref=ts

Prva je epizoda Iowa bila sasvim pristojan početak sezone koji je podsjetio na likove, njihove životne planove i trenutnu situaciju. No, pažnja je ipak bila na Hanni koja je upisala diplomski studij zbog kojeg se treba preseliti u Iowu. Ta će odluka biti svojevrstan okidač za sve događaje zadnje sezone. Osim samog rezimea prethodne epizode, koji se inače može prikazati ubrzanim happened in the last episode, Iowa zapravo nije ponudila ništa novog. No, to se uskoro mijenja Hanninim preseljenjem koje je kreatorici Dunham otvorilo vrelo novih likova i zgoda. Vjerno je prikazala teško prilagođavanje na selidbu i novi stil života. Studij je prikazala kroz radionicu literarne fikcije na kojoj surađuje s mladim književnicima. Hannah od samoga početka ima problema s uklapanjem u grupu, što će u kasnijim epizodama eskalirati do toga da donese odluku vratiti se u New York. Rekla bih da je Lena Dunham dala svoje mišljenje o skupinama mladih artsy fartsy umjetnika kroz prikaz navedene radionice. Međutim, ispada da se njezina kritika bazira na osjećaju odbacivanja od takvih ili sličnih grupa, a ne na temelju njihovog umjetničkog stvaralaštva ili ponašanja prema svojim članovima i onima koji to tendiraju biti. Njezin lik, Hannah nevjesno sabotira odnose s fakultetskim kolegama, a razloge za svoj akademski ili bilo koji drugi neuspjeh svaljuje na druge. Što se tiče odnosa među prijateljima, oni se temelje na toliko hvaljenoj iskrenosti, bez trenutka razmišljanja o tuđim osjećajima. Uz to, likovi su egocentrični, narcisoidni i sebični. Počevši od Hanne, koja je službeno takav lik, do svih prijateljica: Marnie, Jesse i Shoshane. Cijela je sezona provučena vrijednostima „ja sam na prvom mjestu, ja sam najvažnija“. Uvođenjem novih likova poput Adamove nove djevojke Mimi- Rose i njezinog bivšeg dečka Acea provodi se normaliziranje iskorištavanja prijatelja, poznanika i ljubavi. Srednji dio sezone koji sam nazvala Hannah se vraća u New York, posvećuje se nešto više muškim likovima. Dva najbitnija muška lika su zapravo žrtve. Tako, primjerice, Hannin bivši dečko Adam, kojeg je Hannah ostavila kad se odlučila preseliti, je marioneta žena u koje se zaljubljuje. Mimi-Rose, kao predstavnica samostalne žene, ga odbacuje kao krpu. Drugi muškarac je Hannin otac koji otkriva svojoj obitelji da je gay zbog čega ga žena počinje  verbalno i pasivno agresivno maltretirati. Prema kraju sezone, kao u bajci, stvari se naoko vraćaju u ravnotežu, ali novi poremećaji i priče Girlsa stižu iduće godine u siječnju.

Najveća razlika četvrte sezone i prošlih, pogotovo prve i druge se očituje u pitkosti. Duhovitost scena, koja nije uključivalo i njihovu plitkost, je nosilo snagu priče. Vjerojatno je i sama mladost aktera unosila svojevrsnu vedrinu u fluentnost priče. Zadnja sezona kao da se nateže sama sa sobom, zbog čega neke anegdote prestaju biti anegdotama i pretvaraju se u naporne pa čak i dosadne sekvence. To je čest slučaj televizijskih trakavica, koje izgube na svježini odugovlačeći trajanje. Ono što je u prvoj sezoni privlačilo nekom mračnjačkom energijom, pretvorilo se u stenjanje neodlučnih i nedorečenih likova koji se odbijaju suočiti sa stvarnosti. Kad su se Girls pojavile imale su adut inovativnosti koji je Dunham odlično iskoristila, ali s krajem četvrte sezone to se u potpunosti izgubilo, a ja se počinjem pitati hoće li predstojeća sezona donijeti nešto zanimljivo ili su Djevojke jednostavno ostarile.

Komentari