Skandinavski crnohumorni triler iz Gorskog kotara (“Goran”, N. Marasović)
Mladi i produktivni redatelj Nevio Marasović dugometražne filmove izbacuje gotovo u pravilnom rasporedu. Nakon debitantskog, za domaće prilike neobičnog filma The Show Must Go On iz 2010. godine, tri godine poslije snima, od kritike i publike hvaljeni metafilm Vis-a-vis, da bi ponovno tri godine kasnije izbacio film Goran (2016.). Kritika i publika ga je od samog početka označila kao autora koji će uvesti neku novu energiju u domaće filmsko dvorište. Godine 2010. dobio je nagradu za najboljeg debitanta na Pula film festivalu te Zlatnu arenu za scenarij. To mu je donijelo etiketu i teret mlade nade, ali mu je i otvorilo mnogobrojna vrata.
Paralelno s filmovima, Nevio Marasović je brusio zanat radeći na velikom broju reklama, domaćih i stranih, te na seriji Instruktor. Čini se da je prezaposlenost Marasovićevo normalno stanje i optimalna radna temperatura. Ovog puta, za svoj posljednji film Goran, surađivao je s norveškim scenaristom i književnikom Gjermundom Gisvoldom. Goran je premijeru imao na Fantasia Film Festivalu u Montrealu s kojeg se Franjo Dijak vratio s nagradom za najbolju mušku ulogu.
Skandinavski triler u Gorskom kotaru
Gisvold i Marasović stvorili su film koji podsjeća na skandinavske trilere, dodavši prstohvat obiteljske drame i natruhe crnog humora. Kako je to praksa u posljednje vrijeme, Goran je od domaćeg lokaliteta uzeo ono univerzalno pa tako snijegom prekriveni Gorski kotar, u koji je radnja smještena, služi kao podloga priči i kao asocijativni okidač koji u sjećanje priziva ugođaj uspješnih filmskih naslova. Zato nije ni čudo da ga se naziva i hrvatskih Fargom. Nažalost, u snježnoj kulisi gdje počinje, tu i prestaje sličnost s legendarnim filmom braće Coen.
Radnja se vrti oko taksi vozača Gorana koji živi sa slijepom ženom Linom, njegovih prijatelja, njenog brata i oca. Idilični kraj Gorskog kotara kao da priziva nesreću i događaje koji će tu idilu poremetiti. Okruženi pritiscima, unutarnjim i vanjskim konfliktima, sukobi između likova rastu te uključuju nezainteresiranog i mirnog Gorana koji želi samo biti ostavljen na miru, voziti taksi i brinuti se za svoju ženu.
Prevelik filmski zalogaj
Goran je film za mnogo šire tržište i gledalište od hrvatskog koji je imao neskrivenu namjeru ponuditi se na međunarodnom festivalskom tanjuru i paralelno učiniti neke žanrovske i stilske pomake unutar domaćeg filma. Međutim, pretenzije su ovog puta pojele film. Goran miješa triler s crnim humorom i obiteljskom dramom igrajući na kartu bizarnosti. Međutim, u toj bizarnosti se ne ide do (Coenovskog) kraja, niti se ta linija bizarnosti povlači dovoljno jasno. Dobiva se dojam kao da se redatelj nije do kraja mogao odlučiti koliko daleko u tom smjeru želi otići, iako scenarij ostavlja dovoljno prostora za takvo što.
Raštimani orkestar dobrih glumačkih imena
Marasović je okupio respektabilnu glumačku postavu. U glavnoj ulozi je Franjo Dijak, njegovu ženu Linu tumači Nataša Janjić, a tu su još Goran Bogdan, Janko Popović Volarić, Filip Križan, Bojan Navojec te Milan Štrljić. Zvučna su to glumačka imena, ali izgledaju neuigrano, preciznije neuštimano. Dijak u svojoj ulozi na trenutke djeluje pretjerano, preglumljeno, ali jednostavno se radi o tome da je Dijak, tumačeći lik, otišao iza one nejasne linije bizarnosti i prilagodio svoju glumačku interpretaciju takvom bizarnijem kodu. Da je ta linija postavljena jasnije, i da su druge uloge tumačene u tom ključu, uvjerljivost filma bila bi mnogo snažnija. Ovo ide na dušu redatelju. Dijak je sjajan glumac kojeg je užitak vidjeti napokon u naslovnoj ulozi.
Neobična zvučna kulisa
Marasović je u reklamama izučio zanat, pogotovo načine kako unatoč skromnim uvjetima snimiti nešto što djeluje mnogo skuplje i kao plod veće produkcije. Primjetno je to na njegovom debitantskom filmu The Show Must Go On, pogotovo u kontekstu zvuka.
Gledatelju je teško ne zapaziti zvučnu kulisu u ovom filmu koja nije najsretnije rješenje. Izmjenjujući momente potpunog odsustva zvuka s onim drugima, gdje je visoka vibracija na rubu iritantnosti, Marasović je uspio više zbuniti gledatelja, nego mu priču učiniti napetijom, a njega osjetilno aktivirati. Odabir pjesama koje opisuju stanja likova često su u službi humora „na prvu loptu“ i može se reći da film ne uspijeva iskoristiti zvuk u svoju korist, kako bi podigao njegovu razinu i podcrtao ton priče.
Šok koji to nije
Goran je imao premijeru pred kraj godine, par dana prije Božića. Zgodno je to rješenje jer crnohumorni ton filma predstavlja antipod histeričnom novogodišnjem slavlju i umjetnoj euforiji koju prati kraj godine. Reklamiran je kao šokantan film, prepun nasilja i golotinje. Međutim, što je danas šokantno, ne samo filmofilima s dužim stažem, nego i prosječnom gledatelju?
Film sadrži nekoliko zanimljivih scena, baziranih na apsurdu, u nešto sretnijem spoju humora i drame. To su možda i najbolji trenuci filma, ali prava je šteta što Goran nije kompaktnije djelo koje prvo formira granicu bizarnosti, zatim je prelazi, film koji hrabrije podiže ljestvicu domaćeg žanrovskog filma. Goran tako nije ispunio očekivanja i pokazao se kao velik zalogaj mladom Neviju Marasoviću čiju filmsku trku s preponama možemo ovako slikovito prikazati. Nakon što je prve dvije ljestvice više – manje uspješno preskočio, na trećoj, najzahtjevnijoj, je pao.
