Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Film

Recenzija – Hannah Arendt: Banalnost pristupa povijesnoj ličnosti

05.07.2014. Hrvoje Korbar

 

Foto: zeitgeistfilms.com/hannah-arendt

Foto: zeitgeistfilms.com/hannah-arendt

Biografski filmovi podjednako su popularni i u europskoj i u američkoj kinematografiji, a da bismo tu tvrdnju dokazali dovoljno je samo osvrnuti se na dobitnike najpoznatije (ako već ne najrelevantnije) filmske nagrade – Oscara. U posljednjih desetak godina, istog su za svoje interpretacije povijesnih ličnosti zaslužili Helen Mirren (kraljica Elizabeta II. u The Queen), Meryl Streep (Margaret Thatcher u The Iron Lady), Nicole Kidman (Virginia Woolf u The Hours), Marion Cotillard (Edith Piaf u La Vie en Rose), Daniel Day Lewis (Lincoln) , Philip Seymour Hoffman  (Capote) i mnogi drugi. Popis nominiranih za uloge u biografskim filmovima bio bi još duži. Malo koji od ovih filmova je u filmskom smislu vrijedno postignuće, ali su glavni glumci i glumice u njima ostvarili sjajne interpretacije/imitacije povijesnih ličnosti, od kojih su mnogi još uvijek dio kolektivne povijesne svijesti i po njihovim interpretacijama ti filmovi ostaju zapamćeni.

Gotovo isto vrijedi i za biografski film Hannah Arendt koji se bavi kraćim periodom u životu velike njemačke političke teoretičarke, koja je sama odbijala da ju se naziva filozofkinjom. Smatrala je da se filozofija bavi općim pitanjima i čovjekom kao pojedincem i da njeni spisi i djelovanje ne odgovaraju toj definiciji. Film u režiji Margarethe von Trotte bavi se suđenjem Adolfu Eichmannu koje je Hannah Arendt pratila kao izvjestiteljica tjednika The New Yorker i tijekom kojeg su nastali poznati eseji u kojima Arendt objašnjava svoju poznatu sintagmu banalnost zla, koja je i danas često citirana, iako brojni koji je navode nisu potpuno sigurni što je Arendt pod tom frazom podrazumijevala.

Osnovni problem ovog filma je što je redateljica u osnovni narativ (a to je onaj o suđenju Eichmannu i reakcijama koje su eseji izazvali u javnosti) pokušala uplesti i retrospektivnu priču o navodnoj ljubavnoj vezi Hannah Arendt i Martina Heideggera, njenog profesora. Heidegger je izrazito kontroverzna ličnost zbog svog angažmana u Nacionalsocijalističkoj radničkoj partiji, ali i zbog svog djela, pa je potpuno nejasno što se s nekoliko usputnih flashbackova koji se površno bave njihovom ljubavnom vezom želi postići. Da se film pomnije pozabavio onime što je Ardent od Heideggera naučila (a ona ga je bez obzira na politički angažman poštovala do kraja života), takva retrospekcija možda bi i imala nekakvog smisla.

Osim toga, tu je i priča o odnosu Arendt i njenog supruga koja je prilično nejasna – ona sumnja da suprug ima ljubavnu vezu s njihovom zajedničkom prijateljicom, dok njena prijateljica sumnja da je Hannah najviše u životu voljela Heideggera. Te epizodne priče ne bi bile loše kad bi ih se moglo na neki način povezati s onim što je Arendt napisala u to vrijeme, ali budući da ona u cijelom nizu scena u filmu zamišljeno gleda u prozor i puši (kao što svaki pravi filozof čini), njene nam misli često ostaju nepoznate, pa tako i poveznica između njih i privatnog života. Pritom vrijedi spomenuti da se Arendt uvijek ograđivala od bilo kakve sentimentalnosti u svom djelu, pa tako i od osjećaja nacionalne pripadnosti.

Foto: zeitgeistfilms.com/hannah-ardent

Foto: zeitgeistfilms.com/hannah-ardent

Suđenje Eichmannu prikazano je pomoću autentičnih snimaka sa suđenja, ali i pomoću igranih dijelova, koji djeluju potpuno suvišno, a ponovno je u prvom planu zamišljeno lice Hannah Arendt i tužitelj koji izgovara tužbu na hebrejskom. Izbjegavanjem tih igranih dijelova film bi  doista postao jedna ozbiljna dokudrama, dok smo ovako dobili tipičan biografski film u kojem se ističe samo izvedba Barbare Sukowe u naslovnoj ulozi.

Ono što je možda najuspješnije prikazano u filmu, ponekad duhovito, a ponekad prilično stereotipno, jest razlika između njemačkog i američkog kruga poznanika i prijatelja Hannah Arendt. Dok Nijemci – filozofi vode ozbiljne rasprave, Amerikanci negdje sa strane toče šampanjac, čavrljaju o književnosti i napadaju Arendt ad hominem. Vjerojatno ima istine u takvom prikazu razlika između dva kulturna kruga, ali ponekad doista djeluje pretjerano i stereotipno. Osim toga, odnos okoline prema Hannah Arendt i napadi koji su je dočekali te njena dosljednost vlastitoj misli podsjeća nas na ne tako davno razdoblje u domaćoj povijesti kad je svatko tko se suprotstavio dominantnoj političkoj ideji bio izložen javnom linču. Hrabrost Hannah Arendt (koju njeni donedavni prijatelji na kraju filma nazivaju arogancijom) i njezina odlučnost da voli samo svoje prijatelje, a ne narod poticajne su za svakog tko javno djeluje na bilo koji način.

Naposljetku, u ovom filmu koji se bavi filozofijom (ili političkom teorijom, sasvim nebitno) nedostaje kvalitetnih dijaloga i monologa. Tek pred kraj filma, kad Arendt na sveučilištu brani svoju teoriju o banalnosti zla te u nekoliko kratkih scena tijekom filma imamo prilike čuti ozbiljne filozofske rasprave, dok je dobar dio filma ispunjen banalnim čavrljanjem koje nikako ne možemo protumačiti u kontekstu djela. Bila bi greška ovaj film ocijeniti kao potpuni promašaj jer on to doista nije, ali šteta je što znamenito djelo O banalnosti zla i lik Hannah Arendt općenito nije dobio jednu temeljitiju filmsku posvetu koja se više bavi filozofijom, a manje – špekulacijama.

Komentari