Recenzija – ‘Harbour Cyclone’ (Harbour Cyclone): Impresionističko pohlepni larpurlartizam
Vladu Simcicha Vavu svi ponajprije poznaju po njegovu angažmanu u kultnoj riječkoj grupi Laufer, gdje je svirao gitaru od 1993. pa sve do raspada 1996. godine. Osim toga, Vava je ostao zapamćen i kao član grupe En Face s kojom i danas surađuje te sa svojim ostalim projektima poput suradnje s Damirom Urbanom i ženskim pop kvartetom E.N.I. Iako prvenstveno gitarist, Vava se u zadnje vrijeme bavi i produkcijom i pisanjem tekstova što mu je oduzelo veći dio dvadeset i prvog stoljeća. Iako je zadnjih godina Vavina koncentracija usmjerena na nešto drugo, izgleda da neke navike teško umiru tako da je Vava zajedno s dugogodišnjim prijateljem i suradnikom Vedranom Križanom izdao album.
“Harbour Cyclone” izašao je točno na desetu godišnjicu uragana Katrine, a sve pjesme nose imena poznatih ciklona: Katrina, Grace, Joy i Flora. Vedran Križan na albumu bio je zadužen za klavijature, klavire i programiranje, dok je cjelokupna produkcija i komponiranje kao i sviranje gitare pripalo samom Vavi. Vava je izjavio da su mu inspiracija za album bile upravo ciklone jer je to način na koji su i nastajale pjesme – bile su nepredvidljive i ni u jednom trenutku se nije znalo gdje će završiti. Pravi primjer za to je i uvodna pjesma Katrina raspoređena u četiri dijela koja asociraju na ponašanje uragana.
Katrina je ujedno i najdulja pjesma na albumu čija spomenuta četiri ulomka traju nešto više od 14 minuta dok sve ostale pjesme traju znatno kraće. Svaka pjesma znatno se razlikuje od prethodne i to ponajviše jer niti jedna nema ono nešto za što bi se mogla uhvatiti. To nešto u ovom slučaju je žanr kojega je teško ili čak nemoguće detektirati, već je jedino moguće reći da su utjecaji psihodelije, kraut rocka, elektronike pa eventualno i bluesa, jasno prepoznatljivi i vidljivi. No, cilj ove glazbe nije bilo stvoriti nešto u kontekstu žanra, već bivajući inspiriran nečime, stvoriti glazbu u kontekstu toga nečega. U ovom slučaju to su ciklone, isto kako je, na primjer, Williamu Williamsu bio pjev ptica ili Debussyju mjesečina.
Mogli bi eventualno govoriti o moderniziranom impresionizmu, no mislim da bismo tom konstatacijom otišli predaleko. Iako je sama impresionistička ideja veoma dopadljiva, izvedba je daleko od toga. Vedran Križan izjavio je da su pjesma nastajale spontano, da se nikada nije znalo gdje će krenuti, a kamoli gdje će završiti to ih je, u konačnici, inspiriralo na nepredvidljivost uragana. Upravo zato što momci nikada nisu znali gdje će s pjesmom, gdje žele krenuti, skrenuti ili završiti, zapravo su izgubili na spontanosti već su postigli to da se ne zna gdje je glava, a gdje rep. Tijekom preslušavanja, u više se navrata može osjetiti da nije jasno gdje jedna pjesma počinje, a druga završava, a zbog toga bi nekonkretnost bila riječ kojom bi se najbolje moglo opisati ovo izdanje.
Treba spomenuti i da je Harbour Cyclone nastao nakon dužeg vremena Vavine kreativne neangažiranosti. Odnosno, dok se više posvetio pisanju tekstova i produkciji, nije ulagao toliko vremena u kreiranje albuma, to jest, sviranje. Ovo je zapravo prvi dugosvirajući uradak u dužem razdoblju, a možda je zbog toga ovaj album nastao iz neke eventualne pohlepe. Pohlepe da se nešto izbaci, da se nešto stvori. Album je u potpunosti izvan konteksta, i to konteksta trenutne glazbene situacije u svijetu, u Hrvatskoj, a onda i u kontekstu Vavine karijere. Ovo nikada nije loša stvar, pa tako nije niti ovaj put. Štoviše, iako glazba na trenutke zvuči zbunjujuće, neshvatljivo ili nemelodično, i to je ipak nešto iz čega može nastati nova glazba, nešto iz čega se može roditi nešto veće i nešto novo. Glazba nikada ne može nazadovati, pa tako neće ni ovaj put. Zato se za kraj može primijetiti da su Vavini razlozi za snimanje ovoga albuma možebitno larpurlartistički, no svejedno, larpurlartistički na krivi način. Možda je u ovom slučaju pohlepa pojela umjetnost.
