Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Glazba

Recenzija – “Haze” (Irena Žilić): Poslije ponoći, prije svitanja

24.03.2017. Filip KušterFoto: irenazilic.bandcamp

Za početak, vratimo se malo u prošlost kako bi konstruktivnije shvatili razvoj talenta Irene Žilić. Bila je to 2013. godina, na sceni su se u nešto širem obujmu, što žanrovsko, što rodnom, pojavljivala neka nova perspektivna lica čija je glazba zapinjala za uho. Bila je jesen, a u riječkoj melankoliji neprilagodljivo toplog vremena, blizine mora i nemogućnosti uživljavanja u doživljaj studiranja, uhvatio sam se melankolije glazbe koja bi savršeno opisivala stvarno stanje.

Prošlo razdoblje opipavanja pulsa

Red melankolije, red nostalgije, s onim malim, ali vrlo osjetnim daškom optimizma, bio je EP „Days of Innocence“. Njegov odjek nije bio velik. Tek su se nekoliko mjeseci kasnije, kada je bio najavljen album „Travelling“, počele stvari uzdizati putanjom koja je bila sasvim prirodna jer nagli uspjeh, dosta često znači i nagli zaborav. Irena mi je tako oduvijek ostala pamtljiva po tom svom zvonkom glasu, pjesmama koje nude duhovno ispunjavanje i poistovjećivanje s nečim što dopire iz same prirode. Zahvala i projektima poput Akustike ili Bistroa na kraju šume što su doprinijeli svemu što je izašlo iz tog divnog, ali sada već dovoljno dalekog razdoblja od prije četiri-pet godina.

Ono što je ostalo od tih nekih, nazovimo ih početnim vremenima, svakako je osjećaj, a to je nešto što je današnjoj glazbi nužnost. Zašto? Pa, u vremenima kad se pokušava biti originalan, dosta često se ispadne suprotno, a preveliko ugledanje na glazbene uzore može dovesti do prevelikih jednakosti i bliskosti s laganom cover notom. Irenu se može čuti kroz par velikih glazbenih imena, ali dovoljno je i nijansama odvojeno kako tijekom vremenski neovisne automobilske vožnje po magistrali možemo reći: „E, daj pusti Whatever Feels Right“, a suputnik ti neće uzvratiti: „Od koga?“.

Foto: facebook.com/irena.music

Prirodne refleksije

Na ovogodišnjem, drugom LP izdanju, možemo primijetiti još uvijek prisutnu intimnu liriku samoće, odvojenosti, distance koja se prožima kroz nešto hladniji prizvuk nekih elektroničkih pomagala. Na polovici „Haze“ se prepušta slušatelju. U samotnim noćima ili tihim i ranim jutrima, osjeti se žudnja i strast koju Irena njeguju u glazbenom stvaralaštvu. Synthevi koji su ostvareni u pjesmi Omega doprinose atmosferi i okreću jednu stranu Irenina rada. Nekako sam bio naviknut na optimizam koji je prožet prošlim izdanjima, ali na „Haze“ kao da taj aspekt nestaje u traženju za odgovorima koji se skrivaju tamo negdje. U sumaglici, hladnom vjetru, šumovitim predjelima u kojima se neiskusni putnik lako izgubi.

Fantastična produkcija očituje se kroz svaku pjesmu. Zaista, preslušao sam album nekoliko puta i shvatio da nema pretjerivanja, nema ni minimaliziranja, s kojom bi se otišlo u neke ekstreme. Iako bi vam u prvi plan uvijek mogao doći Irenin glas, što nikako nije loše niti možete poduzeti nešto u vezi toga, s više slušanja shvaćate da netko i dirigira. Čovjek iza scene je dobro poznati Mark Mrakovčić koji očito dobro poznaje senzibilitet određenih glazbenika i postavlja scenu po njihovim vrlinama.

Sjene pod mjesečinom

Naravno, Irenine prednosti ne završavaju na glasu i stihovima, dotakne se ona i gitare, ali sve zajedno ukomponirati, imajući na umu da pjesme koje stoje pred njim nisu za zborsko pjevanje, već ozbiljna poezija, zasigurno je jedna od zadaća producenata da kod glazbenika „ubere“ ono što se nalazi izvan samog fizičkog, a dio je taktilnog aspekta.

Singlovi koje ste mogli čuti prije svih ostalih numera – The Moon i X – ne predstavljaju album kakav je u cijelosti, ali razumljivo je zašto su izdvojeni. The Moon svojim noir početkom i noćnim prizvukom, uvlači i neutralne slušatelje pod svoje skute, a X je ipak najveća razlika od prijašnjeg zvuka koju smo mogli, za sada, čuti kod Irene. Često spominjanje svijetla i mraka, odnosno dana i noći, kao da stavlja subjekt u razmeđi dvaju entiteta koji predstavljaju (ili mogu metaforički) dobro i zlo.

Stari i novi sjaj

Blizina i daljina, izgubljeno i nađeno, traženje i pronalazak, hodanje i stajanje, opreke se nalaze u mnogo motiva koje pronalazimo, a Zagrepčanka kao da se nalazi između svih spona kojima traži početak ili kraj. Biti negdje u sredini, zapečaćen i često rezigniran, dovodi do traženja smisla i samoostvarenja kojem sami težimo hodajući iz dana u dan sličnim ili barem približno sličnim putevima. Irena Žilić dala nam je pomalo i starog sjetnog osjećaja s Hold On, ali većinu albuma drži odmak od stvarnosti koja je pretvorena u metafore, za sve one koji se nalaze na raskrižju.

Mogli bi zaključiti kako takav osjećaj vodi do zbunjujućih emocija, ali suvereno vladanje područjem sanjivog popa, indie utjecaja, pomalo Bon Iver tuge, Caveove tmine i Norine zaigranosti, čini „Haze“ uratkom koji bi vam se trebao naći na playlisti ove godine. A i sljedeće. Pa i one nakon nje. Sve dok neko buduće godišnje doba ne izrodi neke nove Irenine emocije i stanja koja ćemo prihvatiti kao svoja.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari