Recenzija – ‘Higher Truth’ (Chris Cornell): Legendarni glas s previše repetitivnosti
Povodom dolaska Chrisa Cornella u Zagreb sljedeće godine zasigurno će među ljubiteljima alternativnog rocka porasti apetiti i počet će se detaljnije istraživati njegova solo karijera. Svi znaju za njegov rad u Soundgardenu i Audioslaveu, nešto manje u Temple of the Dog, a od kada se otisnuo u karijeru u kojoj će svirati samo sa svojim imenom ne vidi se da je jedan od prvaka grungea izgubio na kreativnosti. Album izdan prije nešto više od mjesec dana četvrti je studijski solo album i možda najodmjereniji do sada. To ne mora nužno značiti dobro, ali je nešto što je svaki poznavatelj Cornellovog rada očekivao. Na albumu je radio s producentom Brendanom O’Brienom koji je stari poznavatelj i prijatelj bendova s početka devedesetih godina prošlog stoljeća te je sigurno znao što Cornell želi i što može ponuditi.
Album je snimljen s vrlo malo elektronike (svakako manje nego prethodni „Scream“ 2009.), nešto je elektronskih loopova, nešto je odsviranih perkusija i bubnjeva. Sve ostalo vodi ponajprije više akustična/manje električna gitara i Cornellov glas. Pojedine pjesme imaju izraženiji glas i klavijature, poput Murderer of Blue Skies. Cijeli album nema izričito jake pjesme koje nose izdanje pa se može govoriti o koheziji pjesama gdje svaka ima svoju priču, ali u svemu tome pronalazi se dosta sličnosti i identičnih muzičkih trikova koji su korišteni. Isto tako, dosta pjesama evocira na razdoblje devedesetih pa i na melodije kakve su razni kantautori stvarali početkom 21. stoljeća. Kao favoriti među jednakima postavljaju se Through the Window i Josephine koje su klasične balade, reciklirane na Cornellov način. Glazbeniku se svakako mora priznati da još uvijek ima moćan glas premda ga već 30 godina maksimalno iskorištava kroz nastupe. Ipak, naslovna pjesma albuma nije po ničem posebna, osim po tome što je u njoj sve nabacano – ima gitara, klavijatura, elektronike, bubnjeva, perkusija, back vokala, solaža i najdulja je pjesma na albumu.
Nekom neutralnom slušatelju možda će za uho zapeti ponajviše prva pjesma Nearly Forgot My Broken Heart koja počinje slično kao Plantova Little Maggie, ali kasnije se razvija i u drugačijem smjeru pa naposljetku nije ni bitno je li bio inspiriran zvukom Zeppelinovog vokala. Poplava vokalista koji su se odlučili na solo rad i u zadnje je vrijeme vrlo velika, tako da je razumljivo da se žele maknuti od zvuka koji su radili sa svojim matičnim bendovima u kojima su na kraju krajeva postali popularni i bez kojih teško da bi, kao solo pjevači, postali poznati. Uostalom, sve su to samo nagađanja, ali ćemo ih si dozvoliti jer ne umanjujemo ničiju kreativnost i uspjeh. Album (bez delux verzije) traje skoro 50 minuta, a sastoji se od dvanaest pjesama.
Posljednja Our Time in the Universe izdvaja se kao najunikatnija na albumu, a najsličnija onome što je Cornell svirao s Audioslaveom. Cijeli materijal preleti dovoljno brzo, ali šteta je što se sve čini dosta slično pa može doći do određene monotonije ako se potrudite slušati u cjelini, a ako će vam svirati u pozadini dok nešto drugo radite, nećete ni shvatiti kako je brzo prošlo. U Delux verziji albuma nalaze se još četiri pjesme – Bend in the Road, Wrong Side, Misery Chain i remix pjesme Our Time in the Universe. Jedna od njih mogla je naći mjesto na originalnoj postavi pjesama na albumu, a s druge strane se moglo izbaciti dvije-tri pjesme te time skratiti (pre)dugo vrijeme trajanja – Chris bi poštedio glasnice, a mi bi uštedjeli vrijeme.
Nećemo biti previše zlobni, ali krajnji je zaključak da je rezultat prosječna ploča iznadprosječnog pjevača koji još nije uspio dostići pjesme koje je pisao i skladao s tri benda koji su mnogima obilježili dio života. Dolazimo do pitanja vrijedi li otići na njegov koncert u Lisinskom? U svakom slučaju, u očima mnogih, on je još uvijek legenda, a njih se uvijek mora poštovati te im se ponekad treba progledati kroz prste. Koncert u travnju trebao bi nam dokazati kako Chris još uvijek uživo može ponuditi više nego što (solo) albumi pokazuju.
