Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Glazba

Recenzija – ‘Hymns’ (Bloc Party): Kele Okereke show

09.02.2016. Tin ĐudajekFoto: facebook.com/blocpartyofficial

Bloc Party nije pokazao nikakvu solidarnost prema studentima, tako da je novi album “Hymns” izašao taman početkom ispitnih rokova, što je i razlog zašto ova recenzija kasni za svojim inozemnim kolegama. Osim manjka solidarnosti, Bloc Party nije pokazao puno više. Neki bi rekli da to nije za čuditi budući da bend nije pokazao bogznašto zadnjih nekoliko albuma, no ja se ne bih složio. Britanci su počeli kao indie rock senzacija s jakim gitarama i nezaboravnim riffovima od kojih su neki momentalno postali klasici. U ovoj su etapi nastali hitovi poput Helicopter ili nezaobilaznog Banquet. Nakon toga Bloc Party nastavio je tražiti inspiraciju drugdje te su počeli raditi glazbu koja se, do tada, nigdje drugdje nije mogla čuti. Oni kao da su namjerno tražili što čudnije zvukove i onda od njih radili pjesme. I usprokos tim, u najmanju ruku, nesvakidašnjim tonovima uvijek bi me zadivilo s kojom lakoćom od nečega naizgled neslušljivog nastaju hitovi. Ovo je s godinama postao potpis Bloc Partyja, a boljih primjera od pjesama Octopus i, osobnog favorita, Ratchet nećete naći. Što se onda desilo s “Hymns”?

Sve je počelo obećavajuće; s pjesmom The Love Within koja je obilovala tom krepkom čudnovatošću svojstvenom partijanerima. Iskreno sam se nadao da će album nastaviti u tom smjeru. No, već druga pjesma zalila me hladnom siječanjskom vodom kojom su Britanci odlučili zaploviti. Cijeli album je hladan, smiren, ambijentalan, s fokusom na vokalu. S takvim fokusom na vokalu da se na nekim pjesmama teško da i raspoznati pozadinska glazba. A što se te pozadine tiče, ona je rijetko svirana na gitarama, već je više prepuštena mašinama. To nije onaj Bloc Party koji sam prije slušao. To nije onaj Bloc Party kojeg karakterizira prijateljska tuča gitara i bubnja. Dobiva se osjećaj kao da je Kele Okereke ovaj album sam radio i već do pola albuma nameće se logično pitanje – otkada je Bloc Party postao Kele Okereke show?

Foto: facebook.com/blocpartyofficial

Foto: facebook.com/blocpartyofficial

Na ovom izdanju više nema hrabrih stvari poput Ratchet ili Octopus, eksplozivnih kao Ares i We Are Not Good People, sanjivih, melodičnih slično One More Chance ili na kraju krajeva čvrstih indie pjesama poput Hunting For Witches ili, jasno, Helicopter. The Love Within zguran u ovaj kontekst izgleda kao prežitak s nekih drugih albuma i ostaje sam da se bori protiv nadolazećeg tsunamija novog, drugačijeg Bloc Partyja za koji nisam siguran hoće li svakome biti po ukusu. Nađe se ovdje i zanimljivih pjesama, da ne pretjerujem, ali to su uglavnom one koje imaju neku gitarsku podlogu. Ovdje ističem The Good News koja ima primjese gospela prepoznatljivih u solu koji se svira s onim metalnim tuljcem na prstu. To je službeno ime te sprave jer ja tako kažem. Zatim Into The Earth s odličnim gitarskim riffom i So Real, nešto ambijentalnija pjesma s ipak dobrim solom. Ostatak albuma nekako je bezdušan i ničime se ne ističe, već su sve pjesme isforsirane i usmjerene na Keleov vokal koji, iako je odličan, ne izvlači cijeli album iz rupe u koju se sam zakopao.

Bilo bi krivo reći da ovakav Bloc Party prije nismo imali prilike upoznati. Radili su oni i slične pjesme, ali kada bi ih radili, stavili bi samo jednu ili dvije na album. Ovo zadnje izdanje došlo je stoga neočekivano. Neočekivano za Bloc Party, ali potpuno očekivano u kontekstu moderne glazbe koja se sve više usporava i okreće tehnici, a druge elemente stavlja pozadi. Uskoro ako ćemo htjeti poslušati rock’n’roll morat ćemo ići u povijesni ili arheološki muzej, a ne u klubove. Možda sam zato i album “Hymns” malo i nezasluženo dočekao na nož. Možda je to samo zato jer ne želim da ljudi za koje sam vjerovao da imaju inspiracije, ideja i kreativnosti za stvaranja inovativne rock glazbe krenu zajedno s tom postmodernom strujom ka njegovom zaboravljanju.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 2.333 out of 5)

Komentari