Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Knjige

Recenzija – Imaju svi pravo: Lagan spoj Prousta i talijanskog slatkog života

22.03.2014. Hrvoje Korbar
Foto: Vuković&Runjić

Foto: Vuković&Runjić

Osim što je uspješan redatelj, dobitnik Oscara i miljenik Cannesa, Paolo Sorrentino svojim je književnim prvijencem Imaju svi pravo osvojio i talijansku književnu scenu i dobio nominaciju za nagradu Il Premio Strega. Sorrentino se u svom prvom književnom uratkom bavi vrlo sličnim temama kao i u svom filmu Velika ljepota koji mu je donio nagradu Oscar, a zanimljivo je da mu je kao inspiracija za glavnog junaka Tonyja Pagodu poslužio Toni Servillo, koji igra glavnu ulogu u Velikoj ljepoti.

>> Recenzija: La grande bellezza – filmska potraga za izgubljenim vremenom 

Imaju svi pravo prati život Tonyja Pagode, pjevača zabavne glazbe, koji se suočava s promjenom glazbenog ukusa i padom popularnosti te se nakon kratke turneje po Brazilu odlučuje zadržati tamo. Roman, baš kao i posljednji Sorrentinov film, opisuje dekadentan život jednog zabavljača čija je slava prošla – ovisan je o kokainu, alkoholu i seksu, a koliko je njegov život u raskoraku s realnosti jednog običnog čovjeka spoznaje tek dolaskom u Brazil.  Dio posvećen životu u Brazilu i ostavlja dojam nešto smirenijeg pripovijedanja te je pravo osvježenje nakon gotovo 200 stranica ispričanih u jednom danu.

U monološkim ispovijestima Tonyja Pagode možemo primijetiti da Sorrentino za uzor uzima europske moderniste, poput Prousta i Joycea, a na njih se na nekoliko mjesta i izravno referira. Koliko je današnje doba prilagođeno takvom načinu kazivanja, pitanje je za neku drugu raspravu. Nemoguće je ne primijetiti i brojne teme kojima se Sorrentino bavi, a i niz epizoda iz tog prisjećanja bile bi idealne filmske scene – poput uvodne epizode potjere za dilerima ili proslave Nove godine u izvedbi Tonyja i njegovog benda.

Sorrentinov stil, nažalost,  nije osobito dopadljiv – piše u prvom licu, razgovornim jezikom, a čitav se roman zapravo pretvara u ispovijest i ispovijed glavnog junaka, što se na početku čini dojmljivim, ali tokom romana postaje pomalo zamorno. U moru beznačajnih epizoda izgubile su se one koje se doimaju ključnima za formiranje lika Tonyja Pagode, poput ljubavne avanture s misterioznom Beatrice na Capriju (o kojoj ćemo naposljetku otkriti šokantnu istinu) ili prvih seksualnih iskustava s grotesknom groficom iz Pagodinog rodnog Napulja. Maštovito su zamišljeni „citati“ na početku svakog poglavlja iz talijanskih pjesama zabavne glazbe (poput Anne Oxe ili Ornelle Vanoni), ali ipak više ostavljaju dojam izraza sklonosti postmodernizmu nego li domišljene cjeline. Slično je i sa sjajnim aforizmima na kraju poglavlja i metaforama koje su naprosto ugušene količinom teksta i informacija.

U posljednjem poglavlju Tony Pagoda spoznaje ispraznost svog života, ono je na neki način rezime Velike ljepote i autorovog odnosa s rimskom dekadencijom, sažetom u jednoj riječi o kojoj lamentira s umirovljenim piscem – fora. Sve je to fora, ali ništa ne daje Tonyju Pagodi dublji smisao za postojanje. Posljednje poglavlje tako je možda i jedno od najbolje napisanih poglavlja u cijeloj knjizi, i izvrstan zaključak ovog ne baš ujednačenog djela.

Tako možemo zaključiti da je Paolo Sorrentino mnogo  vještiji redatelj nego li pisac. Sve ono što nam dočarava svojim predivnim vizualnim stilom i dugim kadrovima metaforičkog značenja ne uspijeva jednako uspješno pretočiti u riječi. Dok se u Velikoj ljepoti svi ti kadrovi stapaju u jednu savršenu cjelinu, ne bismo isto mogli reći za roman Imaju svi pravo, koji ne bi izgubio ništa da su iz njega izbačene barem 2-3 opširne epizode iz života glavnog junaka. Unatoč svemu tome, Imaju svi pravo lagana je knjiga o teškim temama koje su pomalo izgubile na značenju zbog  nagomilavanja trivijalnih epizoda, knjiga koju su pojedini kritičari okarakterizirali kao knjigu o ničemu i kao takva idealno štivo za toplije dane koji nam se bliže.  Veliku ljepotu, nažalost, ne treba očekivati.

Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 3.500 out of 5)

Komentari