Recenzija – Jack the Giant Slayer: Fee-Fi-Fo-Fum, divovi su se vratili!
Malo je reći da su me neke od posljednjih filmskih adaptacija inspiriranih bajkama razočarale. Snow White and the Huntsman, Mirror Mirror i Red Riding Hood samo su neki od primjera kojima smo svjedočili kako nam Hollywood uspješno ruši vlastite predodžbe koje smo stvarali dok smo prije odlaska na spavanje uz omiljene junake živjeli u magičnim svjetovima. I zato sam odlučila da ću neko vrijeme prestati pratiti razvikane kino-hitove za koje naposljetku ni ne znam kome su namijenjeni. Scene borbi su često krvoločne, a scenariji toliko razvodnjeni da se zapitate kome se takvo nešto može svidjeti. Zato sam danas samu sebe uhvatila u predomišljanju trebam li dva sata provesti gledajući nešto što sam već imala u planu popljuvati. Ali ipak, bio je kišni dan, radnih se obaveza još nisam uhvatila, a i IMAX dvorana ima svoje čari.
Jack the Giant Slayer najnovije je ostvarenje afirmiranog redatelja Bryana Singera poznatog nam po režiji dva nastavka X-Men franšize te nešto starijeg, ali fenomenalnog The Usual Suspects. Film je adaptacija svjetski poznate bajke Jack and the Beanstalk koja je nešto popularnija na engleskom govornom području. Glavnog junaka, hrabrog, ali pomalo zbunjenog mladića koji živi sa stricem, tumači Nicholas Hoult (X-Men: First Class, Warm Bodies) dok je njegovu odabranicu Isabellu utjelovila Eleanor Tomlinson. Najzvučnije ime je Ewan McGregor u ulozi vođe kraljevske garde koji svojim humorističnim opaskama mami osmijehe, a nikako ne treba zanemariti ni postojanu frizuru prisutnu u zračnim, vodenim i vatrenim borbama. Ako zbog nečeg vrijedi pogledati ovaj film, onda je to on. Glupava, ali opet uloga kao stvorena za slavnog Škota kojeg još nismo imali prilike vidjeti u ovom izdanju. Stanley Tucci glumi Rodericka, kraljeva čovjeka od povjerenja i princezina zaručnika koja se ne želi udati za njega te moli svog oca da odustane od te odluke. Upoznavši Rodericka, gledatelji ga mogu vidjeti kao osobu koja ima namjeru igrati na svoju ruku te samim time naslućuju predstojeći zaplet.
Na početku filma Jackov otac osmogodišnjem Jacku prije spavanja prepričava legendu o epskoj borbi ljudi i divova. Paralelno na dvoru, kraljica istu legendu priča mladoj princezi te joj pokušava dokazati da treba tragati za avanturom jer tek nakon što shvati na koji način život i ljudi funkcioniraju, može postati dobra kraljica. Možda bi i vodeći ljudi naše zemlje koji put trebali pogledati neku bajku koja će im na jednostavniji način, koji je njima često i najprikladniji, objasniti kako bi trebali upravljati državom, vodeći se moralnim kvalitetama. Izmjenom kadrova Jackove trošne kolibe i Isabelline raskošne sobe te postavljanjem veze između avanturističkog duha dvoje djece, gledatelji mogu pretpostaviti tko su glavni protagonisti filma. Prolazi 10 godina te sada već osamnaestogodišnji Jack po prvi put upoznaje svoju srodnu dušu u tipičnoj kontrasnoj priči moćne princeza i siromašnog poljodjelca. On uopće nije svjestan da je ona princeza te ju pokušava zaštititi od nekolicine nasilnika kada dolazi kraljevska garda predvođena Elmontom (Ewan McGregor) te Jack postaje svjestan da je upravo spasio princezu. Pravu čaroliju gledamo tek kada grah nesretnim slučajem proklija prije nego li Jack uspije ispuniti svoj zadatak i odnijeti ga redovnicima.
Prvih pola sata traje upoznavanje gledatelja s poznatom legendom i prikazom karakternih osobina glavnih likova. Gledatelji mogu uživati u magičnim trenucima, klasičnom sukobu dobra i zla, čime je primarna svrha ove vrste filma uspješno zadovoljena. Redateljima su danas na raspolaganju mnoga tehnološka dostignuća. Kompjuterska animacija i trodimenzionalni efekti nisu dovoljno iskorišteni koliko su mogli biti jer ipak susrećemo kontrast ogromnih, masivnih divova i sićušnih, ali srčanih ljudi, a u nekim scenama je nesrazmjer veličina prevelik . No svijet divova je prikazan vrlo kreativno: ogromne prostrane livade , guste šume i prekrasni vodopadi često navedu da nam se zaigra mašta i dječački sanjarimo o postojanju takvih prostora. Dolaskom u svijet divova i spašavanjem princeze, Jack postaje junakom kakvom se od početka i nadamo. Prije nego što zaradi svoj titulu “ubojice divova” redatelj pokušava unijeti dozu humora prikazujući divove kako se ponašaju glupavo, ali mislim da je reakcija izazvana samo kod najmlađih gledatelja. Hrpa statista i efekata koji se pojavljuju u nastavku izgledaju kao pokušaj kopiranja poznate trilogije Lord of the Rings u kombinaciji s Clash of the Titans, a i zamjeram Tucciju što sam stekla dojam da je svoju ulogu zlikovca shvatio previše “lako ću,” pa vam uopće nije žao što ne sudjeluje u borbama koje je sam izazvao.
Zašto ovo onda ipak treba pogledati? Zato jer su to oni likovi na koje smo navikli. Zato jer ima happy end, jer je sve očekivano i predvidljivo, ali takve su i bajke. Nekad su nas učile moralu i vrijednostima, danas nam dobro dođu da malo ponovimo gradivo koje nikad ne bi ni trebali zaboraviti.
