Istaknuto
25.07.2017.

Prošlog tjedna prisjetili smo se deset godina starih albuma, a sada je red došao na deset pamtljivih i dragih nam filmova starih deset godina. Možda to nisu najbolji ili najuspješniji filmovi, ali svakako su ostali u sjećanju i vrijedni su (ponovnog) gledanja.

18.07.2017.

Prije deset godina izašlo je mnogo albuma koji su nam ostali u privremenom sjećanju. Ovo su neki koji su nam sasvim sigurno ostali u trajnom i sumnjamo da ćemo ih prestati slušati.

Knjige

Recenzija: ‘Jednostavna priča zarez sto stranica’ (P. Estrházy)

01.01.2016. Martin MajcenovićFoto: facebook.com/fraktura.hr

Ne volim pisati u prvome licu. U životu nisam u prvom licu napisao nijedan seminar (iako studiram humanističke znanosti), a u ovih par mjeseci otkako pišem za Ziher u prvom licu nisam napisao nijedan članak (čak ni vlastiti komentar). Zašto? Pa eto, jednostavno volim ostaviti dojam nekakve objektivnosti i analitičnosti. Drugim riječima, kukavički volim svoje ja skrivati iza kreirane iluzije te objektivnosti: nije bitno što mislim ja (jer kao, tko sam uopće ja?), bitno je ono što jest. Kao da na kraju ipak moj tekst nisam ja osobno.

No eto, očito već naslućujete da s tom praksom prekidam u ovom tekstu i, naravno, zaključujete da stvar najvjerojatnije nije slučajna i da ima veze s onim zbog čega ste na tekst vjerojatno i kliknuli: romanom Jednostavna priča zarez sto stranica inačica s isukanim mačevima Pétera Estrházyja u izdanju Frakture s prijevodom Xenie Detoni. Pomišljate da se na to odlučujem ili zato što je roman nekako poseban ili zato što nisam siguran jesam li ga uopće razumio, pa u „recenziji“ sada raspredam o svojem ja ne bih li se udaljio od bitnog. Čestitam – i jedno i drugo donekle je točno.

Nisam imao pojma u što se upuštam uzimajući u ruke ovaj roman s nakanom da ću ga recenzirati. Pa što sam to uzeo u ruke? Udžbenik o Mađarskoj pod osmanskom vlašću, zbirku anegdota o pojedinim povijesnim ličnostima toga doba (čak i Michelangelu glavom i bradom), studiju međusobnih odnosa pomalo grotesknih likova, zbirku podataka iz opće kulture, recept za krvavice, a sve to s osobnim upadicama i ispovijestima Pétera Estrházyja (ako vam je moje ja u ovoj recenziji naporno, što ćete tek reći za njega). Osim toga, uzeo sam u ruke formativno neobičnu tvorevinu: nekronološki poredane fragmente (nazvane stranicama – uopće ih nema sto!), s čestom promjenom perspektiva i naratora, imitaciju dokumentarnih zapisa s brdom fusnota često većim od glavnog teksta (ako glavnog teksta uopće ima).

Jednostavna priča (naslov iz kojeg očito pršti ironija) smještena je u sedamnaesto stoljeće u tvrđavu Gedocs na rijeci Ipoly (danas sjeverna Mađarska), u vrijeme dolaska izaslanika nizozemskog kneza Croya. Likovi koje prati kroničar dijelom su mađarske povijesne ličnosti (ili se samo isto zovu?), a dijelom fiktivne osobe. To su Pál Nyáry, njegov polubrat grof Henrik Schweidenfeldt, Schweindenfeldtova supruga Zsófia Pázmándi, inače bivša ljubavnica Jánosa Gellérta s kojim ima vanbračno dijete, svećenika Pétera Gerendása. Posebno mjesto u jednostavnoj priči zauzima i romansa kapetana Mihályja Bárányja s dvorskim kuharom Zsigmondom Karom, inače turskim špijunom kojeg su Osmanlije otele kao dijete (vjerojatno najpotresnija epizoda romana) i čiji je kulinarski talent otkrio ni više ni manje nego Michelangelo Buonarroti. I da: likovi su i Gospod Bog i njegov mačak ženskog imena Gizi.

Prepričavati radnju ili objašnjavati međuodnose tih likova bio bi uzaludan trud, a vjerojatno ni sam autor s tim ne bi bio najsretniji. Fragmenti romana nisu poredani kronološki i često s jednostavnom pričom nemaju izravne veze. Takvo što su, primjerice, recept za krvavice ili pjesma o slonu Babaru kao asocijativne digresije. Likovi romana poprilično su živopisni, a njihovi gotovo kazališni dijalozi ono su za što se čitatelj lako može zakačiti. Situacije i dijalozi tih likova često su natopljeni humorom i ironijskim odnosom pripovjedača spram njima. U pojedinim momentima smatramo ih grotesknom parodijom tipskih likova povijesnog romana. Tako Zsófia Pázmándi, koja pri kraju romana ubije Pála Nyáryja, posjeduje osnovne karakteristike femme fatale, dovedene do krajnosti, toliko da se u jednoj sceni gotovo naslućuje incestuozan odnos sa svećenikom Gerendásom.

Možemo smatrati da roman ima i deidealizirajuću funkciju povijesnog romana. On je povijesni antiroman ili antipovijesni roman, s ozbiljnim propitivanjem mađarskog domoljublja i satiričnom oštricom usmjerenom prema njemu. Stvar dobiva dodatnu snagu utoliko što je i sam Esterházy potomak mađarske aristokracije pa je njegova ironija ujedno dobrim dijelom i autoironija. Na neki je način parodirana i sama ideja kronike, pa se zapravo ništa u romanu ne uzima kao zdravo za gotovo. Autor u fusnotama nerijetko demantira samog sebe, a pojedini podaci u međusobnoj su logičkoj suprotnosti.

U svakom slučaju, Esterházy nije za svakoga i moram priznati da je čitanje ove knjige za mene bilo, usprkos pojedinim uživalačkim momentima, jedno od najtežih čitateljskih iskustava. Da sam Miljenko Jergović, možda bih bez ustručavanja rekao da me iznervirao. Roman je to koji nije loše čitati pomoću Googlea, a još je manje loše čitati ga uz vrlo dobru potkovanost poznavanjem mađarske povijesti. A prije svega važni su strpljivost i koncentracija. S druge strane, on svakako otvara mogućnosti raznih čitanja i interpretacija, pa se eventualna strpljivost zasigurno može jednom isplatiti.

Što reći nego: pokušajte!

Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 2.000 out of 5)

Komentari