Recenzija: Jesu li Šveđani ljudi? (“The Swedish Theory of Love”, E.Gandini)
U sklopu ovogodišnjeg ZagrebDoxa prikazan je i dokumentaran film renominiranog redatelja Erika Gandinija, The Swedish Theory of Love u kojem se radi o švedskoj svakodnevnici i usamljenosti koju mnogi Šveđani proživljavaju upravo zbog švedske filozofije življenja u kojoj je veliki naglasak na potpunoj samostalnosti i individualnosti pojedinca, bilo da se radi o djetetu, o starijoj i nemoćnoj osobi ili radno sposobnom pojedincu.
U samome uvodu, gledatelju je dano do znanja da je sedamdesetih godina prošlog stoljeća Švedska doživjela veliku promjenu društvenog načina života koju je pokrenula švedska politička elita, a čiji se savršeni recept za sreću temelji na potpunoj slobodi pojedinca, odnosno, sve “autentične ljudske veze moraju se temeljiti na fundamentalnoj neovisnosti između ljudi.” Taj je “recept” omogućio Švedskoj da odbaci tradicionalan heteronormativan i patrijarhalan okvir življenja te je za to vrijeme to bio veliki pomak po pitanju ljudskih prava u Švedskoj, pogotovo prava žena. Da bi osoba mogla samostalno funkcionirati unutar društva, ona mora u svakome pogledu biti financijski neovisna i sve njezine osnovne potrebe moraju moći biti zadovoljene.
Švedsko društvo danas funkcionira upravo na taj način, nijedna stara i nemoćna osoba više ne ovisi o svojoj djeci i njihovim novcima već postoje ustanove koje skrbe za njih i koje si mogu sami plaćati. Svaka mlada osoba može pronaći posao, a država podržava svoje stanovnike u svim aspektima njihovih života. No, upravo se takav način življenja pokazao dvosjeklim mačem, a Gandiniju je namjera bila pokazati da su Šveđani zaboravili da nijedan čovjek nije otok te su, njegujući svoj individualizam i nezavisnost, zaboravili da ovisnost o drugima također stvara i prijateljske i ljubavne veze. Zbog toga svaka četvrta osoba u Švedskoj umre sama, a miomiris trupla obavijesti susjede da je netko u njihovoj blizini vjerojatno preminuo te na scenu onda stupaju državni istražitelji koji pokušavaju naći najbližeg živućeg srodnika preminule osobe.
Iako dokumentarac daje sliku švedskog društva kao društva usamljenih ljudi koji imaju sve što im treba te zbog toga ponekad pate od kronične dosade, razgovor s redateljem nakon prikazivanja filma popunio je neke rupe koje dokumentarac ostavlja u svojoj priči. Kad je netko iz publike izjavio da sigurno ne žive svi u Švedskoj na takav način, Gandini je priznao da je dokumentarac snimljen kao osvrt na sve više izraženi aspekt usamljenosti švedskog društva te fenomen online offline internetskih odnosa i prijateljstava koje je, zapravo, najlakše odražavati na taj način. U neku je ruku The Swedish Theory of Love kritika modernog društva u svim razvijenim zemljama svijeta koje se sve više okreću cyber odnosima. Švedska je i to dovela do ekstrema pa će u skorijoj budućnosti žene koje koriste spermu donora kako bi začele svoju obitelj bez potrebe za fizičkim partnerom, moći pomoću oculusa otići na spoj s potencijalnim donorom.
Iako je prvih dvadeset godina svojeg života Gandini proveo u Italiji, priznaje da je ipak odlučio ostati živjeti u Švedskoj nakon što se tamo preselio. Sjeća se da je bio izuzetno sretan kad je kao dvadesetogodišnjak odmah našao posao za razliku od svojih prijatelja u Italiji koji su još u tridesetima živjeli sa svojim roditeljima, no upravo je zato u svojem dokumentarcu htio prozboriti o problemu asocijalnosti o kojem se u Švedskoj još uvijek ne priča. Zbog toga je, kaže, njegov dokumentarac dobio mnogo negativnih kritika u Švedskoj i nije bio najbolje prihvaćen. U dokumentarcu posebno naglašava činjenicu da je potrebno sedam godina da prosječan imigrant upozna pravog Šveđana te da je vrlo vidljiva podjela na “crne” i “bijele” dijelove grada.
“To nije zato što su Šveđani rasisti, upravo suprotno, mislim da Šveđani jako drže do ljudskih prava i žele pomoći ljudima u nevolji, ali ne žele da im se netko petlja u njihov način života, smeta im kad im se netko previše približi na način na koji nisu navikli,” kaže u dokumentarcu jedna imigrantica koja već mnogo godina živi u Švedskoj i radi na integraciji novopridošlih imigranata.
Gandini, kako sam kaže, zapravo navija za taj sudar kultura jer smatra da je Šveđanima potrebna različitost i potreban im je netko tko propitkuje njihov način života. Smatra da multikulturalnost i globalizacija nisu dobar pristup spajanju različitih kultura jer multikulturalizam naglašava da smo svi zajedno, ali i dalje različiti te trebamo inzistirati na toj različitosti, a globalizam želi da svi jednoga dana postanemo jednaki. Po njemu je najbolje rješenje kozmopolitizam, ideja prema kojoj ljudi uspostavljaju i održavaju odnose bez obzira na nacionalne, vjerske i druge različitosti te unapređuju općeljudske odnose. Za posebno izražen švedski individualizam djelomično krivi neoliberalizam u kojem je naglasak upravo na pojedincu i njegovom osobnom razvoju, privilegiji koju imaju samo oni koji žive u prosperitetnim i sigurnim zemljama.
Kao inspiracija za dokumentarni film poslužila mu je knjiga Is the Swede a Human Being? autora Larsa Tragardha i Henrika Berggrena koji tvrde da su Šveđani veći individualci čak i od Amerikanaca. The Swedish Theory of Love bio bi potpuniji s komentarom redatelja na kraju dokumentarca koji objašnjava motive iza onoga što je sam stvorio i što je s time želio postići jer je stil takav da mnogo toga ostavlja imaginaciji. Ipak, čak i najvećem laiku teško će promaknuti kritika švedskog, ali i općenito modernog društva.
