Recenzija – Jimmy Eat World: Album koji smo čuli i prije nego je izašao
Htjeli to priznati ili ne, velika većina generacije rođene netom prije devedesetih i u prvoj fazi te legendarne dekade i dan danas pusti nimalo patetičnu suzu za vremenima u kojima je sinonim za dobru komediju predstavljao scenarij koji završava ljubljenjem u samo svitanje zore poslije maturalne zabave. Glazba je dobivala etiketu „odličan 5“ ako je pristizala iz garaže kuća iz predgrađa nekog većeg kalifornijskog grada. Fina vremena. Odrastaš u pripizdini od grada natopljenog klubovima čiji zidovi napamet znaju diskografiju Dražena Zečića, gdje je i danas TBF većini vrhunac alternativne glazbe. A ti si klinac i na sreću imaš normalnog starijeg brata kojeg pokušavaš oponašati baš u svemu. Ne zanima te činjenica da po cestama te vukojebine u kojoj živiš ni automobili ne mogu najnormalnije upravljati, ali tebi onaj namjerno pohabani skate i discman predstavljaju sve na svijetu. Ni dan danas mi nije jasno otkud mi uopće „Enema Of The State, ali sam siguran da ne prođe dan da se ne zahvalim nečijoj providnosti koja mi je otvorila kanal da mi ona perverzna teta u kostimu medicinske sestre dođe u ruke i mojoj glavi otvori put za istraživanje glazbe koja će većini razrednih kolega tjerati želudac prema van.
Stvari koje su prolazile prije više od jednog desetljeća, danas jednostavno ne mogu
Iako Jimmy Eat World glazbenim opredjeljenjem na prvi pogled ne nalikuje previše na tadašnje mi heroje, jednostavnost sviranja, univerzalna poruka koju su prenosili i onaj jedinstveni osjećaj koji se rađao negdje oko srca natjerali su programera imaginarnih foldera u glavi da ih svrsta baš tu. Uz bok Blink 128 i sličnim bendovima. I tamo su stajali sve do danas. Osmi po redu album bespovratno je uništio iluziju koju su stvarali dok sam bio mlađi. I nisam uvjeren da je to tako jer sam ja ostario. Teška srca ovo pišem, ali ne mogu drugačije. Ništa se previše tu nije promijenilo od samih početaka. Ali stvari koje su prolazile prije više od jednog desetljeća, danas jednostavno ne mogu. Cijeli album smo „čuli“ i prije nego je izašao. Ponovno riječi Jamesa Adkinsa prenose one iste motive o okradenim poljupcima, slomljenim srcima i teškim prekidima. Upozorenje, nije toliko ljigavo koliko zvuči iz moje tipkovnice. Izuzev Book Of Love sumnjam da će ijedna pjesma s ovog albuma moći stati u istu rečenicu sa pjesmama poput The Middle i Goodbye Sky Harbour. Možda nije bila namjera, ali cijeli album miriše na koncept. Možda malo preambiciozna riječ ali Damage zaista donosi priču o prekidu i rekonvalescenciji. Priča započinje sa Appreciation (we build, we box, we carry on) a završava sa You Were Good (It was good, then it was gone). Iako bi mogli pomisliti da su zaplet i rasplet priče podjednako zanimljivi kao uvod i zaključak, prevarit ćete se baš kao i ja. Siguran sam da sami nisu tako planirali, ali naslovnom pjesmom su označili najveću istinu – „Are we only damaging what little we have left?“ Barem meni uništili su jedan dio dječačke maštarije i jednu finu priču o bendu uz kojeg smo se zaljubljivali.
Zaboravite revoluciju
Znao sam da novim albumom neće donijeti revoluciju, kako vlastite glazbe, tako i glazbe općenito, ali sam se nadao da će barem jedan klinac, tamo negdje, nekad, reći da ga je baš Damage pogurao u svijet glazbe. Nadao sam se da će on, klinac iz periferije, strastveno pričati o albumu iz 2013.-e koju je slušao na svom iPodu ili nekoj drugoj tad već muzejskoj tehnikaliji. I gadno sam se prevario. Znao sam da ne mogu očekivati nešto revolucionarno, ali da sam se nadao nečemu boljem od ovoga – jesam!
–
