Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Glazba

Recenzija – ‘Keep You’ (Pianos Become The Teeth): Veliki zaokret u karijeri

22.11.2014. Jan VukasovićFoto: facebook.com/pianosbecometheteeth/

Za sve one koji ne znaju, Pianos Become The Teeth je američki post-hardocre/screamo bend koji zadnjih godina u sklopu „novog vala“ post-hardcorea, zajedno s kolegama iz Touche Amorea, La Disputea i Defeatera, postiže sve zapaženiji uspjeh i kod nešto šire publike. U svojim počecima, na albumu „Old Pride“, Pianose se moglo više-manje precizno žanrovski odrediti dok bismo se s posljednja dva albuma (osobito s recentnim) mogli itekako namučiti.

Diskografski uradak „Keep You“ od prvog dana objavljivanja kupi vrlo pozitivne kritike − tom u prilog govori kako je jedan majstor izbacio recenziju albuma niti dva sata nakon puštanja istog na besplatni stream i obasuo ga salvama hvalospjeva. Kada bi se tako nešto dogodilo s nekim drugim bendom koji ne svira post-hardcore ili screamo dobili bismo vrlo opasnog kandidata za album godine, no ovdje to nažalost nije slučaj (iako vjerujem da bi bilo više nego pošteno). Više je razloga zašto je većina osvrta napisana u pozitivnom tonu i zašto je bend rasprodao nastup za nastupom na tekućoj turneji, a jedan od njih svakako je velika promjena u samom zvuku koji se odmiče od svojih korijena i gotovo pa ide indie pravcom (iako to ne čudi, budući da je današnji trend među modernim emo i screamo sastavima potpisivanje za indie label kako bi izbjegli većinom loše konotacije vezane uz spomenute žanrove). S obzirom na ono što ovaj album postiže, najtoplije bih preporučio prvenstveno ljubiteljima The Nationala da poslušaju ovaj zaista prekrasan uradak, koliko god to čudno zvučalo.

Promjena koja je najviše utjecala na zvuk benda je svakako drukčiji vokalni aranžman Kylea Durfeya koji se prestao derati u svakoj pjesmi i odlučio koristiti svoj vrlo zanimljiv i poseban clean vokal, što je dakako prihvatljivije mainstream publici, iako im sigurno nije bila namjera podilaziti željama šire mase slušatelja. Prije nego što je sam album izašao poveći broj fanova žalio se upravo na taj vokal tvrdeći da to više nisu oni dobri stari Pianosi i odbijao prihvatiti novi pristup koji su dečki iskušali na albumu. No, ti obažavatelji su se opasno prevarili − koliko god su dečki iz benda uspjeli promjeniti zvuk, u istoj su mjeri uspjeli nadmašiti sami sebe i sve svoje prethodne radove.

Važna karakteristika samog benda oduvijek su bili tekstovi i emocija koju uspijevaju prenijeti publici. Do ovog albuma to je bila zaista agresivna depresija koja žari i pali sve pred sobom, uzrokovana osobnom tragedijom koju je Kyle proživljavao (smrt oca od multiple skleroze) i vjerno prenosio u glazbu koristeći je kao ispušni ventil. Slušajući njihovu diskografiju u komadu zaista se može osjetiti kako je sva tuga i bol prešla više u nekakvu melankoliju, žudnju za ljudima kojih više nema te kako ostavlja gorko-slatki okus u ustima (ili bolje rečeno ušima?).

Cijelim albumom se protežu jednostavne ali vrlo efektne melodijske linije na gitari, nema više power chordova, „nabijanja“ po gitari i prženja distorzije do točke pucanja. Čista melodija pojačana je tu i tamo pokojim efektom te, naravno, post-rock riffovi i ponavljanja melodije bez ijednog trenutka loše repetitivnosti i dosade. Suptilan, ali itekako prisutan bas dodaje dubinu i ponekad žestinu te vrši svoju funkciju apsolutno savršeno bez uobičajenog dum-dum sviranja kojeg je svima, budimo realni, pun kufer. Važan dio zvuka benda bio je i ostao bubanj kojim David Haik suvereno vlada usprkos činjenici da je morao odraditi krvavi posao pojednostavljivanja svojih dionica, a da ostane zanimljivo. Na kraju, klavijature pridodaju na gitaru svoje simplicističke melodije i pomažu stvaranju melankolične atmosfere koja se provlači kroz kompletno izdanje.

Uvodna Ripple Water Shine odlično otvara album živahnim, melodičnim riffom bez previše kompliciranja te uvodi slušatelja u neki sasvim drugi svijet na način koji stvarno mogu usporediti s ranije spomenutim The Nationalom, budući da je i on velik dio slušatelja − ako ne i sve − privukao time što ne komplicira i što im je vokal vrlo karizmatičan, a ujedno je i tekstopisac onaj koji je proživio svaki svoj tekst. Repine, stvar koja je objavljena kao prvi singl (iako nam je najbolja uvertira za album definitivno Hiding sa Split EP-ja) sadrži osjetnu post-rock notu u sebi ponavljajući melodičan i jednostavan riff pomiješan s izvanrednim vokalima. Definitvno najjači trenutak cijelog albuma je posljednja pjesma Say Nothing. Kao i već navedene pjesme, kreće dosta lagano, ali cijelo vrijeme gradi atmosferu da bi na kraju potpuno eksplodirala kada se Kyle zaista lijepo zadere i pošalje žmarce po tijelu slušatelja, a trenuci poput toga čine ovaj bend zaista velikim i posebnim. Učiniti svaku pjesmu na albumu zanimljivom, ostati vjeran svojim korijenima, a opet krenuti dalje i pomaknuti svoje granice, a usudio bih se reći i granice žanra − sve su to Pianos Become The Teeth postigli na ovom albumu.

Neću ulaziti dublje u analizu svake pjesme jer želim da, ako se već odlučite poslušati album, sami doživite ono što i ja. Pokušao sam suzbiti entuzijazam koliko god sam mogao, ali vjerujte da je teško jer se stvarno ne sjećam zadnjeg puta kada me nešto toliko oduševilo. Rijetko koji bend čini doista odvažne korake naprijed kada dovode u pitanje originalni zvuk samog benda, a još su rijeđi oni koji to učine i prežive bezbrojna negodovanja fanova i kritičara. Takvi bendovi opstaju i pomiču granice glazbe, što sam duboko uvjeren da su Pianosi učinili na ovom albumu.  Budite otvoreni prema nečem novom i priuštite si zaista lijepo putovanje u neki drugi svijet.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari