Recenzija – “Kovčeg”: Priča o sjećanjima i životu pisca u sovjetskoj Rusiji
Titula disidentskog pisca sa sobom gotovo uvijek nosi konotacije patničke uloge i teškog života, pa se često i sama disidentska književnost predstavlja kao takva. Sergej Dovlatov jedan je od onih koji ruše tu sliku. Ovaj ruski pisac druge polovice prošloga stoljeća propituje pa i ironizira ulogu disidenta i one koji su se tako nazivali zbog atmosfere prestiža koju je ta riječ stvarala u subkulturnim književnim krugovima sovjetske Rusije. U knjizi Kovčeg, koju nam s gotovo 30 godina “zakašnjenja” donosi Naklada Ljevak, Dovlatov nam daje skup pseudo-autobiografskih priča koje na duhovit način govore o tadašnjoj Rusiji, životu pisca, ali i ljubavi, prijateljstvu i uspomenama.
Riječ je o zbirci priča koje su povezane glavnim likom (ujedno i pripovjedačem) te kovčegom iz samog naslova. Naime, svaka je priča naslovljena jednim od osam odjevnih predmeta iz kovčega kojeg je pripovjedač ponio sa sobom u egzil, naglašavajući u jednom trenutku da bi se knjiga mogla zvati i “Sve što sam stekao”. Svaki predmet motiv je za sasvim neočekivanu priču koja nas vodi u jednu od mnogobrojnih uloga u kojima se se glavni lik našao – uloga novinara, logorskog čuvara, slučajnog špijuna i ostale. U svakoj ulozi on se snalazi više ili manje uspješno, ali uvijek s nonšalantnim humorom i ironijom ispod kojih često izbija nostalgija ili rezignacija.
Otvarajući kovčeg Dovlatov otvara svoje uspomene i predstavlja ih realno i bez patetike. Posebno su zanimljivi dijelovi zbirke u kojima pripovijeda o odnosu sa suprugom govoreći pritom sasvim iskreno o ravnodušnosti koja zapravo spašava njihov brak iako u jednom trenutku žali zbog nje. Također, ono što bi se moglo svidjeti hrvatskom čitatelju jest opis života i rada u socijalizmu. Dovlatov duhovito prikazuje tadašnji radnički sloj u maniri koja se nikako ne bi svidjela sovjetskim vođama koje je slavilo svoje radnike. On o njima govori kao o lijenim alkoholičarima kojima je jedini cilj raditi što manje i ukrasti nešto čim im se za to pruži prilika. Ova je knjiga prepuna mjesta na kojima ćemo se nasmijati, ali i zamisliti nad sobom i društvom, a autorov stil bi se jednostavno mogao opisati kao živopisan i životan.
