Recenzija: Život je putovanje (“Passengers”, M. Tyldum)

Dobro razrađeni filmovi s futurističkom tematikom izrazita su rijetkost u industriji. Osim The Island (2005) i Interstellar (2014), koji su se proslavili svojom inovativnošću i izvanrednom produkcijom, gotovo je nemoguće prisjetiti se ičega vrijednog spomena.

No da izuzeci odista uvijek postoje, pokazuje i Passengers (2016) redatelja Mortena Tylduma. Kombinacija kreativno osmišljene priče, produkcije i režije van svih kategorija te naposljetku i izvrsnog tandema Jennifer Lawrence i Chrisa Pratta, ovaj je film učinilo spektakularnim i nagovijestilo bombastičan ulaz u 2017. godinu.

Na pragu stvarnosti

Svemirski brod Avalon prevozi 5,000 putnika do planeta Dom II (Homestead II). Putovanje traje 120 godina, tijekom kojih se posada i putnici nalaze u dubokom snu – hibernaciji sve do zadnjih 5, odnosno 4 mjeseca putovanja. Međutim, dogodi se kvar na letjelici i to uzrokuje buđenje jednog putnika, Jima Prestona (Pratt) i to 90 godina ranije nego što je bilo potrebno. Nakon godine dana provedene u samoći i traženja načina da se vrati natrag u hibernaciju, osim Jima probudi se i mlada novinarka Aurora Lane (Lawrence) koja će postati njegovom jedinom suputnicom.

U kontekstu tematike ovaj film briljira iz razloga što problematizira veoma realnu i, u skorijoj budućnosti, ostvarivu mogućnost. Koloniziranje i naseljavanje okolnih planeta već je neko vrijeme tema glavnih predviđanja budućnosti, a s obzirom na sve brži razvoj tehnologije i njime uvjetovan društveni razvoj, rast populacije i slično, prilično je jasno da će se veoma brzo doći do otkrića koja će nam omogućiti da se maknemo od matične nam Zemlje.

Način na koji je osmišljena i realizirana priča je kompleksan, ne manjka detalja ni kvalitete, tako da se u tom smislu tvorcima ovog filma malo toga može prigovoriti. Visoki budžet na kojem je utemeljen vidljiv je u svakom kadru, scenografija je kreativna do srži, a efekti besprijekorni i krajnje realni.

„Every hero needs a guide“

Što se tiče uloga, od bivanja u koži klasične heroine i/ili anti-junakinje u kakvoj smo navikli gledati Jennifer Lawrence, ona se ovoga puta ipak izrazito odmakla od klišeja. Iako se tako ne čini iz službenog trailera, Aurora Lane osim što je odlučna i samouvjerena, ima odviše prisutnu dozu senzibiliteta i ranjivosti, što je posebno vidljivo u njenom odnosu s Jimom. Dok ona predstavlja samouvjerenu, no (prikriveno) emocionalnu stranu medalje, Jim već izvana djeluje iznimno osjetljivim, a ispod toga krije se praktično sposobna osoba sigurna u svoje vještine.

Koliko god smo voljeli Katniss Everdeen, ipak se čini kao da ovakva uloga više pristaje Lawrence jer ne zanemaruje njezinu, takoreći, ljudskost i senzibilnu osobnost. U ovome slučaju, glavni junak (heroj) priče bio bi Jim, ali bez njenog vodstva, ideja i u određenim slučajevima – požrtvovnosti, ništa od onoga što su uspjeli zajedno ne bi bilo izvedivo.

Premda je portal Rotten Tomatoes bio blago rečeno kritičan prema Passengers, ono na što je jako teško imati zamjerku jest gluma – posebice zbog Jennifer Lawrence. Baš tu krhkost i senzualnost, koja je manjkala u nastavcima serijala The Hunger Games, kao i u najnovijem X-Menu, Lawrence je dočarala na živopisan, stvaran način. Ni u jednom trenutku nije izgledalo kao da ona stvarno ne proživljava agoniju, bol, ljubav, sreću, dok se to događalo na ekranu. I u tom smislu, film je dosegnuo svoj vrhunac.

Dakako, Chris Pratt je odradio izuzetno dobar posao, njegova gluma nije ništa manje vrijedna, no činjenica je da je pored Lawrence skoro i nemoguće uzeti glavna svjetla refletkora. Kao njezin svojevrsni sidekick, svojom je vještinom Pratt u tančinu nadopunio umijeće svoje partnerice. I da ne zaboravimo naglasiti, kemija između njih dvoje, it’s the real deal.

Svrhu možemo pronaći i „na putu“

Zadnje, no vjerojatno i najbitnije od svega jest poruka koja se odašilje kroz, više-manje, čitav film. Lawrence kao Aurora Lane i u ovom je aspektu bila protagonist, budući da je po ulozi novinarka koja je kroz putovanje na Avalonu (od buđenja) počela pisati knjigu. To se odlično implementiralo u srž filma, a inspirativni citati doprinijeli su dojmu da sve što se događa ima neku određenu svrhu, no ne na način da je sve predodređeno.

Aurora i Jim pokazuju kako ono što detaljno isplaniramo nije uvijek ono što je jedino dobro ili najbolje, već da se zbog „zapreka“ na putu možemo naći u situaciji iz koje, ako izvučemo maksimum, možemo pronaći životnu svrhu i postati zadovoljniji no ikada. Ako prvotni plan propadne, nema smisla žaliti i ne nastavljati dalje, već se snaći u situaciji u koju smo bačeni.

I nije samo stvar u citatima, jer svojim postupcima Aurora i Jim oživljavaju i utjelovljuju te ideje, pa čak i ako niste ljubitelj futurističkih filmova, ovdje ćete naći inspirativnu poruku vrijednu i potrebnu svakomu čovjeku. Po mojemu skromnom mišljenju, u tome i okorjeli kritičar može pronaći nešto fascinantno. I sad za kraj, poslužit ću se jednom izjavom Aurore Lane koju smatram prigodnom i veoma inspirativnom, a kaže:

“If you live an ordinary life, all you’ll have are ordinary stories.”