Recenzija – ‘Lorenzo 2015 CC’ (Jovanotti): Šablonski album po provjerenom receptu

Lorenzo Jovanotti Cherubini talijanski je kantautor koji je kao rijetko tko u Italiji izašao iz okvira talijanskih balada i serenada i o ljubavi zapjevao na malo drugačiji način. Opredijelio se to činiti kroz pop glazbu, a ona je oduvijek bila i još uvijek jest iznimno sklizak teren. S popom je fora u tome da ga ili radite za široku masu i ne opterećujete se previše stihovima i melodijom ili se pak opredijelite za nesigurniju varijantu i odlučite raditi varijaciju na temu popa. Jovanotti je izabrao drugu opciju i svoj pop prožeo rapom, funkom i world musicom. Ni što se tekstova tiče nije bio ziheraš pa je o mainstream stvarima progovorio na svoj način, a u sve utkao i dozu sarkazma, ironije i kritike društva. Takav je recept polučio značajan uspjeh i Jovanottija proslavio daleko izvan granica zemlje tjestenine, pizze i ljubavi. Kako nešto što je dobro nije potrebno značajno mijenjati, Jovanottijev se posljednji album nazvan „Lorenzo 2015 CC“ i ne razlikuje puno od prijašnjih diskografskih izdanja (iza njega je dvanaest studijskih albuma), nego slijedi dobri, stari, utabani put. To ga, naravno, ne čini lošim, ali ga jednako tako ne čini ni revolucionarnim pa čak niti nečim o čemu će se godinama pričati. Riječ je o još jednom albumu čije pjesme nećete preskočiti kada ih čujete na radiju tijekom vožnje, ali ih vrlo vjerojatno nećete ni brže bolje shazamati i patiti od nesanice jer ne znate čije su.

Prvo što bode oči kad krenete čitati listu pjesama s albuma jest njena beskonačna dužina – „Lorenzo 2015 CC“ na dva cd-a donosi trideset pjesama! Za čovjeka koji ima nepunih pedeset godina, a iza sebe već ionako prebogatu diskografiju, Jovanottiju se doista mora pokloniti pred tolikom inspiracijom i ambicijom. Veliki je plus tako obimnog albuma i taj što ni za jednu od trideset pjesama nemate potrebu reći da se moglo preživjeti bez nje, već sve zajedno tvore prilično smislenu i zaokruženu cjelinu. L’alba otvara album i odmah donosi zvukove vrlo pitkog popa kakav se proteže kroz cijeli Jovanottijev uradak, a posebno još u L’estate addosso koja osvaja optimističnim tekstom i tjera vas da cupkate makar i u stolici. Sabato opjevava slobodu u pravom smislu te riječi. Automatski možete zamisliti neradni dan, ugašene mobitele, nirvanu i uživati u primjesama elektronike koja se upravo u toj pjesmi prvi put na albumu malo primjetnije ističe.

Zanimljiva je suradnja koju je Jovanotti ostvario s kamerunskim saksofonistom i poznatim jazz glazbenikom Manuom Dibangom u pjesmi Musica. Zvuk je eklektičan, a dominiraju puhački instrumenti na čelu s Dibangovim saksofonom. Stihove slave samu glazbu i afričku kulturu („e poi c’è questa cosa che mi carica e si chiama musica (musica) / e poi c’è questo cosa che mi carica e viene dall’Africa (Africa)“, odnosno u slobodnom prijevodu „a tu je i ta stvar koja me pokreće, zove se muzika; a tu je i ta stvar koja me pokreće, dolazi iz Afrike“), a konačni je rezultat baš zanimljiv i neobičan spoj egzotičnosti i mainstreama. Dobre je rezultate polučila i suradnja sa Sinkaneom, glazbenikom koji miješa krautrock, free jazz i funk rock sa sudanskim popom. All the people mješavina je svega navedenog, ali i nekoliko jezika (među ostalima, tu su i francuski, njemački, engleski, španjolski i hrpa ostalih), a njena je poruka prilično jasna i bitna – svi zajedno možemo učiniti ovaj svijet boljim mjestom. Melagioco donosi gostovanje bruklinškog sastava Antibalasa. Osobno me se ta suradnja najmanje dojmila, a osim zanimljivog zvuka, Melagioco i nije neka revolucionarna ili uopće hvale vrijedna pjesma.

Le storie vere jedna je od prekrasnih balada koje su se našle na albumu. Ako volite Balaševića ili lagane lijepe pjesme koje vas tjeraju da napravite inventuru vlastitih emocionalnih stanja, voljet ćete i ovu romantičnu stranu Jovanottija. Slična je situacija i s Ragazza magica koja ipak ima malo življu melodiju, ali i meni osobno najljepšom pjesmom na albumu, L’astronauta. Potonja je najprikladnija za ovo jesensko doba godine i nevjerojatno dobro paše uz topli čaj, dekicu i kekse (a može i suze ako ste osjetljiviji). Lorenzo je prije svega gospodin šarmer, a u njegovom se opusu uvijek može naći kvalitetnog materijala za prosidbe, vjenčanja, prve plesove, prekide i ostale ljubavne prilike.

Gli immortali je pjesma koja me odmah podsjetila na Fango i Mi fido di te, dvije meni drage Jovanottijeve pjesme pa mi je i ova, posve neočekivano, legla na prvu. Na refrenima je podebljana zborskim pjevanjem koje vrlo elegantno razbija potencijalnu monotoniju pop-rock melodije. Zafrkantski, funky Jovanotti izvire iz È la scienza, bellezza! koja govori o ljepoti kao znanosti, a u jednom trenutku i odaje priznanje vašoj guzici koja je baš prekrasan pogled. Sav se Cherubinijev spisateljski talent ogleda i u ljubavnoj lirici koja se skriva iza imena Insieme. On je majstor riječi, tema i varijacija i to je apsolutno neosporno. Glazbeni književnik ili književni glazbenik, kako vam je draže.

U konačnici se „Lorenzo 2015 CC“ može opisati kao jedan prosječan album s glavninom prosječnih pjesama među kojima se tu i tamo ističe poneka s prekrasnim stihovima i zanimljivom melodijom. Nema tu neke pjesme koja će se prometnuti u svjetski hit kao primjerice Penso positivo ili L’ombelico del mondo, ali ima nekih doista lijepih koje svima koji vole ovakvu glazbu neće tako skoro dosaditi (prvenstveno Gli immortali i L’astronauta). Jovanottija smo trebali gledati u Ljubljani u siječnju 2016. godine, ali su zle sile pomrsile planove i odgodile koncert za još neznani datum. Osobno se nadam da će uskoro osvanuti i prilika za njegov koncert u Hrvatskoj (u pulskoj Areni ne bi bilo loše) jer mislim da i kod nas postoji publika koja voli takvu glazbu i cijeni Jovanottija kao umjetnika pa bi ga onda i htjela uživo čuti i vidjeti. Malo optimizma, pozitivnih vrijednosti i dobre energije koju Lorenzo Jovanotti Cherubini promiče ne može apsolutno nikome naškoditi u ovom bezglavom, ludom vremenu, dapače.