Recenzija – Lykke Li: ‘I Never Learn’ iliti pa kud u koprive?!
Nakon dva uspješna, energična albuma “Youth Novels” i “Wounded Rhymes” na kojima je bilo svega – od ciničnih upbeat pjesama o prostituciji do gotovo naivne, ranjive emocionalne iskrenosti, Lykke Li je sa svojim trećim studijskim albumom doslovce utrčala veselo mašući rukama u koprive. Metaforičke koprive, naravno, one koprive u koje se izvođači uvaljaju kao pajceki pokušavajući na silu dokazati svoju “umjetničku zrelost”. Jebeš umjetničku zrelost. Umjetnik je zreo jedino kad umre, ako i onda, a umjetnost kao takva je nešto što nikada nije u potpunosti gotovo i “zrelo”.
Tako je “I Never Learn” album čije su pjesme stilski slijepljene jedna uz drugu po sijamski, za razliku od manično raspršene euforije prethodnih albuma; tekstovi su po industrijskom standardu suptilne autocenzure kmekasti kako bi bili “family friendly”, a slika na naslovnici kao iz modnog časopisa osrednjeg ranga u kojem glumi mršava verzija Adele. Da se čovjek zapita što se dogodilo osobi koja je prošle godine snimala pjesme s Davidom Lynchom.
Tu i tamo pokoja akustična balada na gitari koja umire od želje da bude nešto nalik umirovljenim Mumford&Sons, razbježali vokali koji plahutaju po albumu ne baš sigurni u to što je pisac htio reći (jer je pisac radio po matrici), tu i tamo pokoji tračak spasa na pjesmama poput No Rest For The Wicked i Silverline koje ajde nisu toliko dosadne ako ih preslušaš pet puta, sve jako lijepo isproducirano, aranžirano, osmišljeno i speglano, ali jednostavno… Bla.
Lykke Li – No Rest For The Wicked
“I Never Learn” je album koji čak i ima neke kvalitetne sastojke, ali je posložen u najmanju ruku naopako i šlampavo. A onda izmiksan u nekom blenderu za poglupljivanje iz kojeg je izašla dosadnjikava smjesica pjesama identičnih jedna drugoj, kao kašica za bebe koja nit’ smrdi nit’ miriši, i vrlo bi je lako mogao pjevati netko poput cvilećivog Jamesa Blunta. Muzika za puštanje u podne nakon obilnog ručka na popularnim radio postajama dok se preko njih puštaju oglasi za sjeme ljubičica, izgubljenog psa ili novi jingle. Pozadinska muzikica za dok depiliraš noge, vežeš žnirance, liječiš baki kurje oči, kuhaš tjesteninu, farbaš ormar, vadiš psu krpelja s uha (…), blago je tužno što je Pop-mašina: Stroj Apsolutnog Ujednačavanja popapao i Lykke Li, ali nadajmo se da se radi samo o kratkotrajnoj aferi za tabloide.
