novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Knjige

Recenzija – “Male stvari” (N. Topić): Literarni fonemi

Foto: vbz.hr
Vrijeme čitanja: 4 minute

Klompe, haljina, majica – kuća, soba, ormar, televizor, prašina – majka, otac, sestre, baka i djed, ujak, prijateljica – nebo, zemlja, zvijezde, more, kamen, snijeg, pruga, vlakovi, bolnica – stvariljudiželja. Nabrojani je niz precizno sadržajno određen koordinatni sustav trideset proznih minijatura Nade Topić (VBZ, konac 2016.), autorice koja se već etablirala kao pjesnikinja, a Malim stvarima to i potvrđuje.

Tekst je ispisan u obliku lirskih naracija, kratkih kratkih priča, autobiografskih, ambijentalnih krpica koje funkcioniraju isključivo u odnosu, u strukturi, kao nesamostalni literarni fonemi. Na taj se način o djelu može govoriti i kao o romanu o djetinjstvu koji pripovjedno putuje od točke devet do točke jedanaest, izražene u protagonističinim godinama života.

A ona je djevojčica iz Dalmacije koja neobavezno i u svojoj dječjoj izvitoperenoj perspektivi prepričava svoj svijet: svoj odnos prema stvarima, prema bliskim ljudima i prema okolini u kojoj živi.

Tempi passati djetinjega oka

I premda je osnovni ton elegičan, ali topao, premda su humornodramski i nostalgično opisana tempi passati, ono što ponajprije krasi pripovijedanje jest sniženi dječji stilski i fokalizacijski registar.

(1) Dječji humor zabune: Djedu je netko zbog finoga i ukusnog šlaga oduzeo desnu stranu bez razloga, majka kaže da je u zemlju propala, a još stoji. Novac ne vrijedi jer ga je pojela inflacija, koja je potom pojela i bombone iz babina ormara. „Mater je za božić rekla: ‘Teška sam ko da sam se najela kamenja.’ Ne znam kako ona zna kako je to kad se najedeš kamenja. Ja kad gutam, progutam samo jedan.“

(2) Sitne dječje laži, brojalice, igre i svima nam poznati nestašluci: “Kad smo u čizmama, prođemo kroz lokvu namjerno jer nam voda ne može ući unutra.“

Djetinje riječi i pripovijedanje

(3) Diskontinuirano metonimijsko dječje pripovijedanje, od igre, brojalica, Babe Džepare koja živi u zemlji i jede ljude, preko očeve smrti i zvuka kiše, do sprovoda i zemlje – črne mati zemle – rupe bez dna: “Kad dođu, reći ću im da ništa ne stavljaju u zemlju jer zemlja sve pojede, šta god u nju staviš.”

(4) Dječje riječi skroz drugoga značenja u odnosu na riječi odraslih: guzice su tip teretnoga vlaka sa zaobljenim vagonima, zvijezde su koža vidljiva u kosi, nesreće su nevidljivi utezi na ramenima: „Imam kratku kosu, zvijezde u kosi i puno malih nesreća na ramenima. / Nisu to neke nesreće, ali ipak ih osjećam. Držim se pognuto i teška sam. Noću ne spavam i smišljam kako im stati u kraj. Tim nesrećama. I zvijezdama. / Odgurnem zavjese i promatram. / Nebo je crno i progoreno. / Otuda sjaj.“ //

(5) Dječja nevidljiva bića koja nas proganjaju i ubijaju u mraku: poput čudovišta Vladičke kojega su izmislile starije sestre samo da utjeraju strah najmlađoj protagonistici.

Tematske skupine

Na temelju odnosa prema svijetu u kojemu lirsko-pripovjedni glas živi mogu se ekstahirati identične tematske skupine.

Akumulacijom starih neuporabljivih predmeta, perli, partacetla, starih fotografija, žileta, slika iz novina, kamenčića, zemlje, prašine, misli se uvijek interaktivni ljudski komunikacijski proces, čak i kad je impostiran kao odsutnost. Iz tih smjernica konstruira se svijet koji polako nestaje – ruralno i starinsko odrastanje u kojemu se padovi i ozljede liječe oblogom od rakije.

Male stvari su mala druženja, prva prijateljstva, prve usamljenosti, ljubomore i traume zbog selidbi, prve velike fizičke promjene (menstruacija). Male stvari su za nas veliki ljudi – majke i očevi, braća i sestre, domaći i inozemni ujaci, stričevi i tetke, djedovi sa svojim šablonama i navikama stjecanima stotinama godina, bake u poznim godinama koje vrijeme provode na kauču i u crnini, i osjećaju se osamljene: „Babi je najdraže kad netko dođe i s njom razgovara. Onda je ništa ne boli.“

I gosti na kraju ove arhetipske formacije: oni svakodnevni koji ne donose ništa i kojima se ne nudi ništa posebno te pravi gosti koji donose darove i za koje se sprema naveliko: „Pravi gosti odlaze tek kasno navečer i nakon njih kuća bude neuredna, a mater umorna.“

Barokni retorički aparat u Malim stvarima Nade Topić

Dvije kratke proze, dva bisera, demonstriraju svu stilsku vještinu i kvalitetu naoko jednostavne i običnim pijacnim stvarima ispunjene knjižice Nade Topić. Obje su sastavljene u maniri barokne sheme sumacije i obje odražavaju (1) odnose i osjećaje te (2) odnose i ambijent. Osjećaji se prelamaju preko ljudi, ambijent preko stvari, i obratno, a obje proze otkrivaju zapis sjećanja.

U prvoj se radi o odlascima u obitelji: otac je jabuka, djed je grejpfrut, (očev) ujak je banana, baka je naranča. „Bilo ih je četvero tada. / I mirisali su po voću. I nestali su. Lančano. Svake godine po jedno. Kao papiri za kupnju: / – jabuka / – grejpfrut / – banana / – naranča. / Točno tim redoslijedom ih i osjećam u nosnicama. //

Druga je fenomenologija vlastite kuće: ogledalo s plišanim psom, nož koji se zasijeca u meso, kabanica kao zmijska košuljica, ormar i Vladička u njemu. Svaki od rečenih predmeta potom je opisan na način dječjega funkcionalizma, a zaključno slijedi i sumacijska enumeracija. Vlak trese cijelu kuću: „Tako stražarimo. / Pas u ogledalu. / Nož. / Kabanica. / Vladička. / I ja.“ //

Život jednak željama

Iza cijeloga tog zastora, u dnu pozornice skutrilo se prividno siromaštvo, koje nije siromaštvo nego je skroman život, skupljanje otpalog zrnja kukuruza s teretnih vlakova za kokoši, mnoštvo prekarnih poslova zbog kojih je “prašina (…) izgrizla i [majčine] ruke i zato više nisu meke kao nekada.”

Stvari je prva minijatura koju je tekstualni pravac odveo na prašan put kroz dalmatinski unutrašnji i vanjski krajolik sve do Želje, posljednje od svih minijatura, i jedine čisto apstraktna naslova. Jednostavne želje skromnoga djeteta koje gleda u svijet. Onakav kakav u vlastitim očima jest. I “ponekad ne poželi ništa. Samo gleda kako pada[ju zvijezde]. Još jedna. I još jedna. I još. Sve do kraja.” Jednostavno, a bogato. Vješto i upečatljivo. Nadasve lijepo.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social
Što misliš o ovoj knjizi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari