Istaknuto
12.12.2018.

Sve novitete poslušajte na jednom mjestu i glasujte za svog ovotjednog favorita.

03.12.2018.

Pažljivo pratite portal jer ćemo u člancima sakrivati najbogatije i najvrijednije nagrade do sada.

Film

Recenzija – Man of Steel: Klasični američki proizvod za zabavljanje masa

16.06.2013. Ivan Dominik
Foto: Facebook.com

Foto: Facebook.com

Tresla se brda, rodio se – miš.

I Man of Steel.

Najnovije “čudo od filma”, ili bolje rečeno “čudo tehnologije”, iz hollywoodske radionice za tupe Amerikance – Man of Steel – stiže vrlo brzo i u hrvatska kina. Novi Superman odradio je briljantan marketing prije dolaska u kina, film je najavljen kao pravi blockbuster, zabava je zajamčena i… To je uglavnom to. Film ima veću promociju i jači marketing, nego što ima zanimljiv plot i jaku priču, kao što je i primjerice Chris Bosh veći lajavac, nego košarkaš ili Zoran Milanović demagog, nego političar.

Zack Snyder (Watchmen, 300) dobio je i izvršio zadatak koji mu je bio i namijenjen – stvorio je ono što se danas na tržištu prodaje i što stvara zaradu: pretenciozni film mlake i jedva probavljive priče s puno klišeja (nedostajao je još samo onaj “get me the President on the phone”) i još više specijalnih efekata, eksplozija i akcije. Pretjerao, dakako, jest, jer minimalizam ne prolazi kod masa, ali je svoj posao odradio i više nego korektno. No, to se ne može reći i za Christophera Nolana (TDK trilogija) i Davida S. Goyera (TDK trilogija) čiji je scenarij nikakav, što možda i nagovješćuje lagani pad Nolana nakon TDKR-a i zvjezdanog statusa koji je (sasvim zasluženo) zadobio Inceptionom i The Dark Knight trilogijom. Treba pričekati Interstellar, no već sada mogu reći da sumnjam kako će i taj film opravdati očekivanja.

Man of Steel to nikako nije učinio. Barem ne za one koji su novog Supermana dočekali u niskom startu i koji ga željno iščekuju, jer to je doslovno film koji treba ići gledati s nula ushićenja i hladne, ispavane glave.

Foto: facebook.com/manofsteel

Foto: facebook.com/manofsteel

Da se razumijemo, tehnički i zanatski gledano, Man of Steel nije loš film. ispunjen je kvalitetnim specijalnim efektima, priča je dosljedna i prema stripu adekvatno ispričana bez grešaka, što je definitivno zasluga Nolana koji je isto uspio i sa svojim Batmanima. Napravljen je kao zaokružena cjelina te prati cijelu genezu Supermana, od rođenja na planetu Krypton, preko potrage za svojim korijenima, do konačnog izrastanja u velikog i osjećajnog borca za ljudsku rasu, protiv generala Zoda i preostalih stanovnika uništenog (njegovog!) Kryptona. Obećava nelinearno pričana priča u početku, koja se vrlo brzo (čitaj: prebrzo) izgubi u svoj silini akcije i hrpe eksplozija, a i popratni ansambl – kamera, glazba opet sjajnog Hansa Zimmera, kostimografija itd. – također je na visokom nivou. Ali to je uglavnom to, a film je prije svega umjetnost, ne samo tehnologija.

Jedno od najvećih razočaranja 2013.

Sve ostalo što film nudi je – premalo. Premalo dinamike u radnji, nema velikih i neočekivanih obrata – koje smo navikli očekivati od Nolanovog teksta. Gledajući film ni u jednom trenutku ne vjerujete da bi Supermana netko mogao zaustaviti. Čovjek je jednostavno previše neuništiv i gotovo ništa ga tijekom cijelog filma ne može zaustaviti, pa koliko god se u nekim scenama on grčio i radio grimase na licu. Priča je vrlo predvidljiva i plitka te se gubi od sve siline akcije. Stvarno, od dva i pol sata filma jedva da postoji sat vremena priče, sve ostalo je samo akcija, akcija i još malo akcije – porušenih zgrada, zapaljenih helikoptera, pucačine u svim smjerovima, izvanzemaljskih ratova svemirskim brodovima, tučnjave na razrušenim cestama i svime ostalim što je već toliko puta viđeno u Avengersima, Fantastic Four filmovima, Transformersima i ostalim jeftinim SF sranjima za zabavljanje masa.

Doista, film zaista liči na neki napredniji nastavak Avengersa ili The Incrediblesa te sličnih “crtića” za malu djecu. Usporedbe s Nolanovim Batman: Begins potpuno su smiješne i deplasirane (jer Batman: Begins je puno, puno bolji film), na više razina, osim gledajući kompoziciju cijelog filma i tijek radnje, u kojoj se osjete Nolanovi prstići.

I kao da sve to nije bilo dovoljno – morali su oni svi skupa dirati i u ono što je za Supermana sveto i prepoznatljivo. Snyder i ekipa potpuno su izostavili najvažnije elemente Supermana kao lika, njegovu dovitljivost, šarm i dosjetljivost u kriznim situacijama, a nedostaje i njegovo djelovanje te suočavanje sa svakodnevnim nepravdama i nesrećama. Uveli su i novo značenje za njegov znak slova “S” na prsima, koji eto, sada znači “nada” na jeziku Kryptona i potpuno dehumanizirali personu koja je posebna upravo po tome što nije sa Zemlje, ali je rastući na njoj razvila emocije.

Foto: facebook.com/manofsteel

Foto: facebook.com/manofsteel

U redu, željeli su modernog Supermana pa se nisu koncentrirali na preko 50 godina povijesti njegova stripa i slova “S” koji su osvojili svijet od izlaska davne 1938. godine. Pažnju su usmjerili na moderne stripove, gdje je tek 2004. godine Mark Waid u svom Superman: Birthrightu uveo značenje slova “S” kao riječi “nada” u kryptonskom diskursu. Dakle, to nije izmišljotina kako mnogi tvrde, ali je modernizacija i modifikacija pravog Supermana, što mnogima, pogotovo fanovima klasičnog stripa, baš i neće odgovarati.

Uz sve to, dosta je iritantno što ga se zove “alienom”, pa malo Kal-Elom pa Clarkom Kentom. U filmu gotovo da se i ne spomene riječ “Superman”. Izostala je dakako i ljubavna priča, što je dosta neočekivano s obzirom na sveopće znanje o njegovoj vezi s Lois Lane, koja je potpuno neiskorišten potencijal filma, totalno sporedan lik čija je važnost zapravo golema, ali potpuno nenaglašena. Općenito su svi likovi katastrofalno razrađeni, nijedan nije psihološki produbljen i formiran kako spada, počevši sa samim protagonistom.

Foto: Ziher.hr

Foto: Ziher.hr

R.I.P. Christopher Reeve, još uvijek si jedini Superman!

Što se tiče glume, sporedni likovi u filmu definitivno zasjenjuju glavne – što se nikako nije smjelo dogoditi. Da, cijela radnja se vrti oko Henryja Cavilla koji je Superman – i to fizički sasvim solidan te sličan legendarnom Christopheru Reeveu, no i tu priča s usporedbama staje – on je toliko neprirodan i “robotičan” da je to strašno. No, on nije takav svojom krivnjom, već krivnjom scenarista koji mu tekstom uopće ne daje da diše, da improvizira, da se izrazi – tako da je ovaj novi i “moderni” Superman zapravo nekakva mješavina Nevjerojatnog Hulka i Robocopa. Nema emocije, nema ljubavi, a kemija između njega i Lane (odlična, ali nedovoljno iskorištena Amy Adams) nepostojeća je i nadasve umjetna.

Laurence Fishburne u ulozi Perryja Smitha također je “tek toliko tu”, dok je Michael Shannon, iako odličan kalibar za ulogu generala Zoda i negativca ovog tipa, potpuno promašeno okarakteriziran i napisan lik. Niti je fizička prijetnja Supermanu – kao što je Bane u TDKR-u bio Batmanu – niti mu je intelektualno al pari – kao primjerice Jared Harris Robertu Downeyju Jr.-u u Sherlocku Holmesu: A Game of Shadows – niti na bilo koji način može ugroziti Supermana. Ok, ima vojsku, mračni plan, vojničku jakost i upornost – ali nije nikakva ozbiljna prijetnja Supermanu, nego jednostavno genetskim inženjeringom dobiven vojnik s dva grama mozga i nikakvim predispozicijama da barem iole ugrozi Supermana.

Foto: facebook.com/manofsteel

Foto: facebook.com/manofsteel

Jedine svijetle točke filma su – sporedni glumci. Russell Crowe s britanskim naglaskom, dok Zod kao negativac, zanimljivo, ima prepoznatljivi American English, odličan je u ulozi Jor-Ela, biološkog oca Supermana kojeg je utjelovio kao nitko nikad prije njega. Visoko moralna i hrabra osoba, pametni znanstvenik koji se pokazuje i kao duh s uvijek lucidnim savjetima za svoga sina i Lois Lane. Još bolji od njega su “zemaljski” roditelji malog Kal-Ela – koje igraju fantastični Kevin Costner i Diane Lane, premda se kao i Crowe vrlo malo pojavljuju u filmu. No, oni su jedini likovi koji nose neku emociju – Costner to radi briljantno i hvala mu na tome te definitivno zaslužuje mjesto u prvom redu uloga u ovom filmu – koji uvode intelektualnost i djeluju ljudski, dok su svi ostali likovi, pogotovo Superman, gotovo doslovno programirani. Diane Lane je prava majka izuzetnog morala i ljubavi prema sinu te kao i Kevin Costner tjera gledatelja na uživanje dok se priča vrti oko njih i dok je radnja usmjerena na taj, obiteljski dio života Supermana.

Sve u svemu, Man of Steel je, za neke i očekivano, samo još jedan “jeftini” blockbuster za mase. Film koji rijetko koga može oduševiti, a veliki broj ljudi sigurno može razljutiti. Kao i već toliko puta spomenuti Avengersi i slični filmovi, Superman nudi vizualni spektakl, koji čak ni sam po sebi nije toliko dobar jer zbog preko sat i pol vremena glasnoće, kaosa i eksplozija zaista umori i oznoji gledatelja, koji izlaskom iz kina može biti sretan što nije dobio epilepsiju. Priča je potpuno zapostavljena, bez dinamike i šarma, negativac mlak i nedovoljno produbljen, Superman nezaustavljiv kao Steven Seagal, vrhunca radnje nema, obrata još manje, a Superman je toliko  dominantan da film gubi svaku i najmanju neizvjesnost. Nema niti ikakve alternative u smislu psiholoških igara poput mračnog realizma i gotike koja je Nolanove Batmane dovela do genijalnosti te je film doslovno prepušten hrpi Snyderovih akrobacija bojama, efektima i kompjuterskoj animaciji.

Foto: warnerbros.com

Foto: warnerbros.com

Klasični američki proizvod za zabavljanje masa

Man of Steel pogledajte ako ste fan ovakvih uradaka, ako imate hiperaktivnog klinca ili višak vremena. Za “odmor mozga” morat ćete pričekati televizijsku ili verziju koja nije 3D. Zahtjevnijoj publici, koja filmski gledano nije na nivou 12-godišnjaka, ostaju neovisna produkcija, filmovi tipa Amour ili Before trilogije te Skandinavci predvođeni Dancima iz Dogme 95. Novog Supermana će takvi zasigurno zaobići, jer on je samo nastavak krivog puta u kojem već neko vrijeme velikim koracima ide gotovo cijeli Hollywood.

Man of Steel pogledajte…

Ako baš nemate što drugo pogledati.

A imate.

(Visited 282 times, 1 visits today)

Komentari