Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Glazba

Recenzija – Manic Street Preachers ‘Rewind the film’: Album koji zahtijeva stajanje

18.09.2013. Dario Vuger
Foto: facebook.com/manicstreetpreachers

Foto: facebook.com/manicstreetpreachers

Novi su Manicsi najdalje od sebe nego u posljednjih nekoliko godina. Teško je nazrijeti valjan razlog tome, možda zasićenost ili pak želja da se kreativno prošire. Novi je album svakako specifičan uspjeh za čije bih priznanje ipak pričekao već najavljen za 2014-u, „Futurology“ koji bi trebao biti, prema riječima članova benda, nešto vrlo drugačije od albuma nabijena nostalgijom i sentimentom, umiljato filozofičnim poetskim izletima i poglavito jednim ostvarenjem koje će ih neposredno vezati za druge bendove njihove lige. Moj će pogled na ovaj album biti ipak donekle ispunjen resentimentom. Štoviše, jedini dosadašnji singl s albuma, Show me the wonder u najmanju je ruku začuđujuća pjesma za svakog fana ovog benda. Tu je i nekolicina manje-više uspjelih vokalnih gostovanja Richarda Hawleya, Cate le Bon i Lucy Rose.

Mnoštvo suvišnog, ali dobro zapakiranog

Zar moram pitati sjećate li se onoga „Gold against the soul“? Ili, za mlađe duše, „Journal for plague lovers“ i „Send away the tigers“? Album je zaista zanimljiv, ali svakom sekundom on putuje od Manic Street Preachersa prema viškovima koji se slažu sa svake strane. Od zamjetna terora akustike (svega jedna dionica električne gitare na cijelom albumu), ponekad i suvišnih truba, i sasvim suptilnih slideova na gitari koji zvuče kao da su usmjereni da izbace ono brit iz brit popa.  Albumu „Rewind the film“ tako je ostavljeno da pluta u bespućima uozbiljenog pop-rocka. Recezenti  sa matičnog im otoka ponudili su za „Rewind the film“ niz dobrih ocjena, ali i vrlo kreativnih opravdanja, poput „muzičke suptilnosti“ ili „konačne pristupačnosti“ koja dolazi u najboljem trenutku. Svakako, ovo jest jedan od Manicsovih najpristupačnijih albuma – no ta pristupačnost već se idućim izdanjem može bendu odbiti od glavu, tj. glave. Ovaj je album ugrubo pokušaj stavljanja britpop zvuka u zagrade, isticanjem akustike praćene folkish-baladskim brojevima koji su opravdani ostvarenim vokalnim, vidljivo i kreativnim kolaboracijama. Naslovna Rewind the film sa Hawleyevim vokalom i orkestralnim refrenom nešto je sa čime se vrlo teško obračunati.

Sviđa mi se 4 Lonely Roads jer se radi o zaista ljupkoj pjesmi, ali ne i pjesmi Manic Street Preachersa.  Smirujuće veseo glas Cate Le Bon kao da mi govori „Sve će biti ok, slušaj dalje“. I zato nastavljam dalje, sa tek malo sjećanja na Show me the wonder. Sviđaju mi se i loopirana volina i backbeat na (I miss) the Tokyo Skyline; atmosfera koja neodoljivo zove da bude naknadno uvrštena na soundtrack za film Izgubljeni u prijevodu. Zatim se redaju vrlo staloženi brojevi akustike i suptilna bubnja, refrena koji biva ispunjen punchy trubama i dinamičnim lupkanjem klavira koji možda ipak izvuče pokoji osmijeh na vaša začuđena lica – i tako redom od Anthem for a lost cause, pa zborskim As holy as the soil i jedinoj žešćoj stvari 3 ways to see despair u kojem imamo prilike čuti i jednu električnu gitaru pa i nekoliko drum rollova. Instrumentalni filler zvan Manorbier pred sam kraj albuma čak zvuči vrlo osvježavajuće, pomalo mistično i sa do vrhunca izvedenom igrom novo pribavljenim instrumentarijem slideova i elektroničke podrške. Na samom kraju albuma malo što može popraviti indiferentan dojam prethodno preslušanog, 30-Year war tu može učiniti malo toga.

Premotati, i pustiti da diše

Znam, još je T.S.Eliot rekao da je svrha kritike da razvije razumijevanje i uživanje u glazbi (u njegovom slučaju, doduše u poeziji), a tek iznimno izvesti ozbiljnu paljbu na nešto što je suviše povoljno primljeno, „mada je taj zadatak sekundaran njegovoj dužnosti da hvali ono što je dostojno hvale“.

Zato mogu jedino reći: ako želite upoznati Manic Street Preacherse, u svakom slučaju nemojte početi ovdje. Ovaj album zahtjeva stajanje, određeno vrijeme koje mu treba dopustiti „da diše“, i tek potom ga možda otkriti nanovo kao jedan prešutni klasik benda koji će do tada sigurno imati još mnogo prilka da se pokaže, ali i dokaže, kao što je to konzistentno činio i do sada. Najbolje je, stoga, nakon nekoliko slušanja pustiti ovaj album da sazrije u vašoj polici cd-a, ili kompjuterskom folderu – novo izdanje Manicsa ionako nas već očekuje iza ugla.

Komentari