Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Glazba

Recenzija – ‘Manjina’ (Damir Avdić): Fantom slobode ispred ruševina kapitalizma

29.10.2015. Filip KušterFoto: Bandcamp.com

Minimalizam, Bosanski psiho, Tuzla, demokracija, kapitalizam, Fadil, električna gitara, ljudski reich, revolucija, 2012, od trnja do žaoka, na krvi ćuprija, Jugoslavija, Diplomatz… Motivi koji su prisutni u pjesmama Damira Avdića sasvim su realni, suvremeni i zastrašujući. Da, to je naš Balkan, to je naša Europa, to je naš svijet u kojem živimo. Na šestom studijskom albumu „Manjina“ koji je produkcijski koncipiran kao i prošli, nimalo ne odstupa od svog stila. Električna gitara u rukama i glas koji je toliko čvrst i oštar da dopire do svakog ljudskog mozga koji ga želi čuti. Ovo nije glazba u klasičnom smislu riječi. Svi koji su upoznati s prošlim albumima poput „Human Reich“ ili „Mein Kapital“ shvaćaju da će ih slično dočekati i na ovogodišnjem izdanju.

Foto: facebook.com/Damir-Avdić

Foto: facebook.com/Damir-Avdić

Teme su nešto izmijenjene, dodani su novi riffovi na gitari – s tim da je gitara tu samo da dočara atmosferu – a Avdić glavnu okosnicu i ono što nosi album, stavlja na leđa svojih tekstova, riječi, poruka. Čini se kao prorok bilo da govori o sedam milijardi robova ili o manjinama. Na trenutke može zvučati strašno, na trenutke komično, satirično, ali tekstovi su najviše objedinjeni u bolnoj istini. Povrh svega, pjesnički stil koji njeguje Avdić na cijelom je albumu dosta sličan onome što je nekad radio Štulić, ili ako se vratimo u još dalju prošlost, onu ne-glazbenu, Galović ili I.G. Kovačić. Iako se čini radikalan, čudno je koliko samo govori ono što misli i ono što bi se trebalo smatrati normalno, neki će uzeti uz preveliki odmak od stvarnosti i smatrati ga luđakom. Sve su to preuveličane negativne konotacije koje se javljaju oko njegovog imena, a sigurno će se pronaći još dodatnih nakon preslušavanja ovog albuma. Sreća je, gotovo nemoguća, da je ostao još dovoljno underground, jer svima je jasno da će za mase ostati zauvijek neshvaćen.

Za Avdića se, iako je iz Tuzle, može reći da je čovjek koji nema stalno prebivalište. U pjesmama Manjina i Sedam milijardi vrlo jasno govori o globalnim problemima. Uistinu, ništa se ne čini dovoljno jasno i pregledno rečeno ako ga se doslovno shvaća. Kapitalizam Macht Frei je prava odiseja od gotovo devet minuta u kojoj se dotiče autorskih prava, socijalnog angažmana i slavnih osoba. Odnosno, možete pronaći puno malih detalja i na taj si način dočarati sve što izjeda jedan sustav koji je ukorijenjen u državama. U Nije bog budala srećo glasom propovjednika govori o strahu, ropstvu i slobodi.

Utjecaj Nietzschea čuje se gotovo u svakoj numeri, ne možemo se odmaknuti od utjecaja svega što percipiramo i postati slobodni kada smo najčešće zarobljeni u nevidljivim okovima sila koja predstavljaju našu svakodnevnicu preko televizije, novina, časopisa, reklama. Iz mjesta odakle dolazi sve je puno patnje i bola, te se u njemu može pronaći unutarnji strah o kojem piše u svojim pjesmama. U svakoj od pjesama mogu se čuti promjene ritmova, tišina, odnosno samo Avdićev glas. Sa svakom od tih gesta želi se nešto posebno naglasiti, a seciranjem svake od njih došli bi do još grananja na neke sitnije detalje – metatekstualne i neverbalne komunikacije – a tako nešto čuti u današnjoj glazbi prava je rijetkost.

Pokazati stav, i u pjesmi dati odraz svoje osobnosti te pružiti poticanje drugih na razmišljanje, a ne samo na puko upijanje teksta i melodije dok kuhate ručak, ono je što danas razlikuje prosječnog slušatelja od nekoga kome glazba nije obična razbibriga. Glazba je nekad bila poticaj za promjene, ali su se u međuvremenu izgubili autori koji žele raditi tako nešto. Damir Avdić vrlo oštro, konkretno i dovoljno duboko kazuje u posljednjoj da je svijet u očima djece velik i lijep, bez granica, mostova i podjela. Odbacivanje svega lošega što se nalazi u njemu spoznajemo da razmišljamo kao djeca. Nažalost, odrasli smo i moramo postati svjesni stanja oko nas. Avdić je to prihvatio i dao nam kritiku suvremenog čovjeka, koji je prestao to biti. Traganje za Damirovim nadčovjekom još uvijek će potrajati, a ako želite saznati u kakvom kozmološkom kaosu sudjelujemo, preslušajte „Manjinu“ kao dio onoga o čemu već godinama Bosanski psiho govori.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(8 votes, average: 4.375 out of 5)

Komentari