Istaknuto
12.12.2018.

Sve novitete poslušajte na jednom mjestu i glasujte za svog ovotjednog favorita.

03.12.2018.

Pažljivo pratite portal jer ćemo u člancima sakrivati najbogatije i najvrijednije nagrade do sada.

Glazba

Recenzija – Mark Lanegan: ‘Phantom radio’ za smrtonosne noćne vožnje prema Tulsi

24.02.2015. Nikolina Lončar
Foto: facebook.com/MarkLanegan

Foto: facebook.com/MarkLanegan

Van Conner, osnivač benda Screaming Trees, za dokumentarac Hype! izjavio je: „There may have been tons of bands in Seattle, but the Screaming Trees were a ton of band.“

Negdje pri kraju ere kompaktnih diskova voljela sam obilaziti dućane s diskografskim izdanjima i nasumice izabirati one koje ću si kupiti za preslušavanje. Kao četrnaestogodišnja klinka imala sam više sreće nego pameti kada sam si na rasprodaji u tadašnjem Varteksu priuštila CD „Songs for the Deaf“ benda Queens Of The Stone Age. Taj mi je album ubrzo postao vjeran pratilac na mojemu Sony diskmenu, a sve pjesme sam mogla i usred noći izrecitirati napamet. Međutim, kao dvije omiljene numere na ovom izdanju ubrzo su se iskristalizirale skladbe Hangin’ Tree i God is in the Radio u kojima glavne vokale pjeva upravo – Mark Lanegan. Iako se tad nisam previše zabavljala sitnim slovima na stražnjoj strani omota albuma, niti sam se pretjerano zamarala time tko što izvodi, primijetila sam da je u tim pjesmama nešto posebno magično, a bio je to upravo promukli glas ovoga morskog vuka s hladnih obala Seattlea.

Ipak, prava se ljubav između mene i njegovog opusa rodila kada sam po prvi put gledala kultni film „Singles“, koji kroz pomalo klišejiziranu ljubavnu priču odaje hommage grunge kulturi ovoga grada. U trenutku kada se u soundtracku pojavi pjesma njegovog nekadašnjeg benda Screaming Trees, i kad Lanegan gorljivo zapjeva „I nearly lost youuuu there“, znaš da će glavni protagonisti eventualno završiti skupa i da će sve biti u redu. Cijela je ta scena ostavila ne mene takav dojam da sam ubrzo završila danonoćno vrteći kompletnu diskografiju ove grupe, premda ovaj put u digitaliziranoj verziji – odnosno u Winampu.

Danas Lanegan između sve blesave indie muzike koju slušam upada u oko kao sijeda dlaka na friško ofarbanoj kosi, a i on je, od vremena kada sam ga počela slušati, dosta posijedio. U posljednje vrijeme počeo je štancati albume kao na pokretnoj traci, počevši od albuma „Blues Funeral“ koji mu je konačno donio zasluženu slavu, preko „Black Puddinga“ u suradnji s Dukeom Garwoodom te kolekcije obrada pod nazivom „Imitations“, do najnovijeg albuma „Phantom Radio“, koji je zapravo tema cijele ove priče.

 

‘PHANTOM RADIO’

„A holiday has come, my mind has escaped the body, I shine away my light with the wild people riding“

Deveti studijski album Marka Lanegana ne donosi neke pretjerane novine. Njegova specifična boja glasa i ravnodušni stav glavni su aduti i na ovom izdanju – premda se ovaj put odlučio pomalo eksperimentirati s aranžmanima, dodajući tu i tamo pokoji prizvuk osamdesetih ili suvremene elektronike. Lanegan igra na sigurno i svakim novim izdanjem povlači tek minimalne odmake od prethodnika, što je na neki način i očekivano, jer kada iza sebe imaš trideset godina karijere i u potpunosti izgradiš svoj osobni stil, preostaje ti tek poigravanje s detaljima.

Ime albuma ne odskače puno od toga što on nudi. Kolekcija od deset pjesama zvuči kao isto toliko žanrovski neovisnih komada koji u konačnici i mogu funkcionirati kao mini-radiostanica s Laneganovim skladbama koje su sve, na neki način, singlovi za sebe. Na mahove se stvara dojam da je autor svojim albumskim opusom želio rekreirati sliku Granta Wooda American Gothic, nježno pulsirajući u gospel tonovima koje bi mogao očekivati upravo u viktorijanskim drvenim crkvama. U takvom je stilu i kuća na ovom znamenitom likovnom ostvarenju, a prije spomenuti tonovi su popraćeni mračnjačkim stihovima i primjesom goth-folkerski tmurnih dionica koji bi mogli odgovarati uznemirujućim prikazom para na slici. Ali se onda pak Lanegan na sljedećoj pjesmi izgubi u nekom Tarantinovom filmu ili ode u disco osamdesete gdje DJ za pultom pušta najlascivniji post-punk.

Priča o Woodovoj slici najbolje se može osjetiti u uvodnoj pjesmi. Harvest Home odvodi nas u vrijeme žetve, a samu skladbu najbolje bi mogla percipirati u soundtracku nekog hororca snimanog u sepiji čiji su glavni likovi strašila sakrivena u nepreglednim poljima žita. Gospel se pak osjeti u sljedećoj post-apokaliptičnoj numeri Judgement Time gdje Lanegan praktički pjeva a cappela uz izuzetno suptilnu glazbenu pozadinu, a zatim slijedi brža electro-goth Floor of The Ocean u kojoj neodoljivo asocira na darkwave duo She Wants Revenge.

https://www.facebook.com/MarkLanegan

Foto: facebook.com/MarkLanegan

Ovaj noviji elektro pristup uvelike je prisutan na trip-hoperskoj The Killing Season, čiju produkciju kao da potpisuje genijalni Danger Mouse. Brža i zarazna numera protkana je daškom urbane svježine i povremenim generičnim beatovima, premda su tekstualni motivi bazirani na krvavoj igri groteske, tako da Lanegan zapravo senzualno pjeva o davljenju, vješanju i sezoni umorstava. Ova se pjesma nastavlja na Seventh Day, koja ponovno priziva soul i gospel, ali je za razliku od Judgment Time veselije melodije uz koju bi komotno mogla zamisliti i rasplesani protestantski zbor u njegovoj pratnji.

Nakon ove upbeat ode, vrijeme je za lutanja samotnjačkim svjetovima Marka Lanegana. Alt-country balada I Am The Wolf skladba je čiju glazbu potpisuje Duke Garwood, gitarist koji nastupa u pratnji, ali i kao predgrupa na njegovim nastupima. Ovom pjesmom nas odvodi u pustinjačke prerije, gdje kao usamljeni vuk skita i živi od ulova drugih, a samom fabulom nas približava težnjama koje je Jack London postavio u svom kultnom dijelu „Zov divljine“. Otuđenje i drugačiji, prirodi približeni život koji donose svoje dobre strane kao što je sloboda za kojom svi ponekad žudimo.

Međutim, taman kad mislite da ste shvatili album i znate kamo ide, pojavi se Torn Red Heart kao nježni dream pop vapaj za ljubavlju, ili downtempo tužaljka Waltzing in Blue koje pokazuju i onu umirujuću te romantičniju stranu ovog albuma. Ipak, Lanegan se brzo vraća svojem frajerskom imidžu te u pjesmi The Wild People u ispovjednom tonu pjeva o vlastitim grijesima na način koji je prikladan za odjavnu špicu nekog westerna gdje vidimo prizor sunca kako zalazi na Divljem Zapadu.

Izdanje zatvara žestoka i pomalo sludgerska skladba Death Trip To Tulsa, a uz nju možete zamisliti Marka Lanegana kako se u ulaštenom old-timeru odvozi nakon što je završio kreaciju vlastitog albuma. S bocom dobrog starog whiskeya i kutijom cigareta, uzima odmor nakon što nas je počastio s nekolicinom famoznih numera u kojima tako vješto koketira s tmurnim motivima, senzualnim beatovima, ali i nježnijim peomama o egzistencijalnoj mučnini. Takva je i ova radiostanica koju je kreirao za nas – u jednom trenutku tugaljiva i sjetna, a u drugom nabijena opipljivim seksipilom i Laneganovim specifičnim suzdržanim stavom kroz koji tako uvjerljivo iznosi sve zamršene fraze i boljke koje mu leže na duši. Bilo da se volite uživjeti u nelagodne osjećaje kakve izaziva dance macabre, ili nježnije i zavodljivije pjesme, „Phantom Radio“ će vam emitirati upravo ono zbog čega ćete se osjećati samouvjerenije i bolje, a upravo u tome i leži čar opusa iz mračno-poetične radionice Marka Lanegana. Zato se opustite, prepustite i dopustite da vas ovih deset pjesama provede putovanjem koje je on režirao, bilo da je u pitanju prije spomenuta Tulsa, ili tek noćni povratak s vašeg svakodnevnog posla. Ako ništa drugo, barem ćete imati dobar soundtrack za vašu vožnju.

 

‘NO BELLS ON SUNDAY’ EP

„I pray for my sad lovers dream, out swimming in Novocain and laughter“

S obzirom na to da je uz „Phantom Radio“ izašlo i mini izdanje na kojem se našao i najavni singl, kao dugogodišnji pratilac njegovog radA odvojila sam vrijeme da ga preslušam te napišem kraći osvrt i za ovih pet pjesama koje iskaču iz okvira onoga što je Lanegan zamislio na albumu kao cjelini. Ove pomalo neuobičajene skladbe teško je smjestiti u kontekst njegovog opusa, pogotovo zato jer su međusobno raznolike i streme prema iznenađujućim utjecajima te baratanju s elektronskim matricama kao dominantnom podlogom za njegove vokalne dionice.

EP otvara skladba Dry Iced, a inspiracija za nju kao da je pronađena na dubstep slušaonicama u Medici. Naravno, cijelu stvar spašava Laneganovo pjevanje, koje se i na ovakvu glazbenu pozadinu stapa kao saliveno, iznoseći pritom tmurne fraze o izmučenoj osobi koja se kao pokunjena životinja kreće ulicama po noći.

Slična priča je i kod naslovne pjesme ovog izdanja koja započinje umirujuće, ali pomalo čudnovato – kao one bizarne trippy melodije koje dobijete ugrađene u mobitelima. Za razliku od prethodne dvije pjesme, Sad Loverje gitarama prožet brz i energičan singl, koji bi dobro pristajao i najuspješnijem „Blues Funeral“ albumu. Jonas Pap je pak usporena country folk numera gdje škriputavim glasom Mark odaje posvetu svojem čelistu i prijatelju, a EP zatvara Smokestack Magic, hipnotička skladba koju prate zavodljive zvučne oscilacije i pritajeni raverski beat u pozadini.

U svakom slučaju, „No Bells On Sunday“ ne donosi ništa spektakularno, ali je zgodan dodatak u kolekciji diskografskih izdanja Marka Lanegana. Nije ga loše ni preslušati, upravo zbog tih suptilnih i atipičnih elektronskih beatova kakve dosad nismo imali prilike čuti. Ako ništa drugo, barem zbog prije spomenutog Tužnog Ljubavnika koji je zasigurno, svima koji se spremaju na koncert 27. veljače u Laubi, već zapeo za uho.

(Visited 129 times, 1 visits today)

Komentari