Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Knjige

Recenzija – ‘Masalai’: Divan nusproizvod

16.10.2015. Stjepan Bajić[lijevo - naslovnica romana Masalai (Foto: Fraktura); desno - portret Ognjena Spahića, autor Tomislav Buntak (Foto: facebook.com/FestivalSvjetskeKnjizevnosti)]

Nakon „Hansenove djece“, romana koji se bez imalo krzmanja može pribrojiti najboljim proznim djelima poslijeratne književnosti ovih prostora, a i stidljivo usporediti po snazi rečenog s nekima od klasika, posve su opravdana bila velika očekivanja upućenih čitatelja. A da ne govorim o odgovornosti koju je Spahić imao na leđima.

Čitajući sredinom kolovoza kratki roman „Masalai“ u Frakturinom izdanju, najprije mi je na pamet palo kako crnogorski autor Ognjen Spahić nakon „Hansenove djece“ još nije smogao hrabrosti napisati pravi novi veliki roman. No, na moju radost, ispostavilo se da sam se prevario. Na Festivalu svjetske književnosti održanom početkom rujna, kojem je jedan od gostiju bio i Spahić, saznali smo da je „Masalai“ ne jedan grčevito napisan roman, kako se površnima čini, već nusproizvod Spahićevog slobodnog vremena između pisanja mnogo većeg djela, svojevrsnog opusa magnuma imena „Calypso“. Knjiga će brojati oko tisuću stranica, a izaći će kod Frakture za nekoliko mjeseci. S tim saznanjem nemoguće je bilo „Masalai“ čitati istim očima.

Nakon ponovljenog čitanja, još jednom sam shvatio koliko sam se prevario. Iako bio nusproizvod, divan je nusproizvod, stilska vježba napisana od strane pisca koji se ne boji bijelog praznog prostora, a boji se loših tekstova, za čitatelja koji se ne boji probijanja kroz tekst, a boji se tko zna čega.

Ne samo u svojim knjigama, već i u javnim nastupima Spahić plijeni pažnju jasnom artikulacijom hrabrih nešablonskih stavova o pisanju i čitanju, potičući u čitatelju/slušatelju daljnje propitivanje tih tema. Zato je Ognjen Spahić ponajprije važan kao čovjek s unikatnim čitalačkim i spisateljskim iskustvom te darom za sintezu iskušenog, iz čega proizlazi da se njegova  riječ čuje i izvan korica knjige.

Tako je i roman „Masalai“ ponajprije roman o pisanju, činu pisanja i onome koji piše. Sve obrađeno van glavnog lika i fiktivnog pripovjedača ovog djela, neimenovanog pisca na kraju mladosti, ako ga se piscem uopće može nazvati s obzirom da ne uspijeva dovršiti nijednu od knjiga koju je naumio napisati, jest u svrhu prikazanja i pojašnjenja općenitih čovjekovih poriva zbog kojih želi ili je primoran pisati.

Glavni lik živi s majkom, nedavno umirovljenom i depresivnom profesoricom geografije, s kojom ima patološki odnos, u nepoznatom, vjerojatno nekom srednje velikom balkanskom gradu koji ne nudi previše opcija svojim stanovnicima. U vezi je s djevojkom koja svira violinu u simfonijskom orkestru (inače jedan od rijetkih dašaka civilizacije u životu glavnog lika), no niti s njom ne uspostavlja dublje razumijevanje. Uglavnom je to sve što saznajemo o njegovoj okolini. Zapravo, niti o glavnom liku ne saznaje se puno (ne znamo mu ime, od čega živi, tko su mu prijatelji…), jer nam sam o sebi malo toga kazuje. Ipak, odaje se načinom izraza kao neizgrađena i rastrojena osoba, utopljena u potrazi za svojim glasom te nadasve u prevladavajućem cinizmu, kao jedinom preostalom dokazu njegove živosti, ali i razočarenja.

„Masalai“ se očituje kao umješno ogoljena i čvrsto satkana fragmentarna mješavina od niza kraćih i dužih poglavlja u kojima se isprepliće pripovjedačevo „stvarno“ s pripovjedačevim literarnim uratcima. Iako u stvarnosti romana ti uratci predstavljaju tek začetke ostavljenih i nikad napisanih romana glavnog lika, čitateljima se razotkrivaju kao inteligentni komentari, digresije, reminiscencije te posebice odlične raznorodne kratke priče.

Tako čitamo o letu dvojice pilota koji su zaduženi za bacanje hidrogenske bombe, o vlakovođi pod čiji je vlak skočila Ana Karenjina, o androidima koji su po isteku svog radnog vijeka poslani na jedan od Saturnovih satelita gdje se u njima s vremenom javlja svijest o samoći, te o pariškom liječniku koji je izvadio Chopinovo srce da bi ono bilo poslano u Poljsku, skladateljevu domovinu. Ognjen Spahić se time još jednom pokazao kao veliki kratkopričaš, što smo već i otprije znali preko knjige priča „Zimska potraga i druge priče“. Nažalost, preostale dvije knjige priča „Sve to“ i „Puna glava radosti“ još nisu dostupne u Hrvatskoj. Inače, za potonju je dobio Nagradu Europske unije za književnost 2014. godine.

Usprkos nepostojanju linearnog toka pripovijedanja, zahtijevajući time od čitatelja punu pozornost, tekst diše živo i pravilno, naprotiv savršeno, sa svojih idealnih 12 do 13 udisaja u minuti, povezan tetivama Spahićevog razumijevanja kako tekst treba funkcionirati, te kako ga savladati.

A ako želite saznati značenje i simboliku naslova ove knjige, pročitajte ju. Isplatit će Vam se!

Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 3.333 out of 5)

Komentari