Recenzija – Miles Kane: Robin postaje Batman na albumu ‘Don’t Forget Who You Are’
Miles Kane nasnimio je album pun srca. Kad kažem “pun srca”, mislim na ogromno hibridno srce sa šest klijetki i 18 predklijetki, koje pumpa entuzijazmom. Jedini problem Milesovog glazbenog srca jest što se tu i tamo toliko oduševi samo sobom kao kakav jedva punoljetni mladac koji po prvi puta u životu potpisuje diskografski ugovor, da kroz euforiju ponuđene mogućnosti mijenjanja svijeta glazbom odleprša u pokoje klišejstvo viška, prvenstveno liričko klišejstvo. No taj pokoji višak klišeja ipak ne umanjuju energičnost Kaneova drugog solo album “Don’t Forget Who You Are”, gdje je ostavio po strani svoje slavne prijatelje poput Alexa Turnera, te otišao sam snimiti ono što mu je sviralo u glavi.
Upravo tako to zvuči – kao direktna snimka nečega što je Kane nosio u glavi sa sobom duže vrijeme, svirajući u prvo The Little Flames, pa u Rascalsima, pa u Last Shadow Puppets sa Turnerom…dok mu napokon nije dopizdilo biti nečiji sidekick. I tako je Miles Kane od Robina postao Batman i nasnimio album kratkih, brzih pjesama punih pljuvačkog sarkazma i optimističnog bunta čiju vokalnu inspiraciju još uvijek velikim djelom duguje Noelu Gallagheru.
Miles Kane – Don’t Forget Who You Are
Čak se i njegovi klišeji čine simpatičnima, kao “Although we’re tounge-tied and breathless, we won’t let our worries dictate who we are” u naslovnoj Don’t Forget Who You Are. Duh Rolling Stonesa pojavljuje se na Better Than That, čiji uvodni riff čak pomalo i podsjeća na Start Me Up. Ali ipak zvuči kao Miles Kane. Pjesma Out of Control izgleda kao nelegitimno dijete Oasisa i The Verve rođeno ’96 na koncertu u Knebworth Parku. Ali opet to sve zvuči kao Miles Kane, a ne kao copycat unatoč svim žanrovskim juhama, muzičkim referencama, mrvicama i komadićima prepoznatljivih stilova drugih glazbenika. “This world keeps on rotating and it’s always changing who we are” pjeva Miles Kane u svojoj odiseji za identitetom na Bombshells, pjesmi čiji je intro vrlo lako mogao odsanjati Matt Bellamy, te biva motivirajuće optimističan u svom rock kolažu zvuka. Kaneovo traženje identiteta potvrdilo ga je kao jednog od kvalitetnijih glazbenika britanske scene, iako ima neuobičajen cut-paste kreativni proces koji nekim čudom za njega funkcionira te ne zvuči lažno. Nezreli umjetnici kopiraju, zreli umjetnici kradu. Sva je umjetnost jedna velika criss-cross krađa, jedina legitimna vrsta krađe.
“Don’t Forget Who You Are” možda nema toliko pamtljivih pjesma poput Inhaler ili Rearrange s prethodnog Kaneova albuma “Colours of The Trap”, ali album čini čvrstu cjelinu iako je svaka pjesma dovoljno zaokružena da se može slušati zasebno. Čini se da “Don’t Forget Who You Are” ima veliki potencijal zvučati genijalno uživo.
