Recenzija – MØ : Elektroničko srce na dlanu zrele Generacije Y
Ako do sada niste, upoznajte MØ. Iza pseudonima koji se izgovara kao kravlje glasanje, krije se electro-pop glasanje Karen Marie Ørsted. Mø je veselo, pomalo samozatajno, rasplesano djevojče ni po čemu drugačije od mnogih drugih cura u ranim dvadesetima. Tijekom 25 godina životnih mijena prošla je sve ono uobičajeno. Teen faze punka i grungea, nesretne ljubavi, čežnje za ‘starim boljim danima’ i fazu prve ljubavi prema Spajsicama (ključnim za njene glazbene početke), cijelo vrijeme energično voleći sve što vole mladi. Kad je val želje za stvaranjem glazbe eruptirao, spojila je talent sa svojim kreativnim pristupom gledanja na svijet i viškom novoreinkarnirane ljubavi prema hip-hop glazbi. Nakon izvrsnog proboja EP-om “Bikini Daze” (2013.), u ozbiljnije glazbene vode ulazi prvim singlom Maiden, još 2012. godine. Od tada doživljava uspon svakim dodatnim singlom (Glass, Pilgrim…), uz suradnje s velikim imenima elektroničke scene (Diplo, Avicii). Sve drugo je povijest ili bolje rečeno prvi studijski album “No Mythologies to Follow”.
Danska studentica umjetnosti stvara elektronsku glazbu koja, bez klišejiziranja, ima dušu. Stvara glazbu koju živi svaki dan, kao Karen. Kada nije na turnejama i velikim pozornicama. Što znači – melankolija i slatki mladenački bijes, začinjeni trenucima kada kao u video spotu XXX 88 razdragano gmiže po krevetu i mašta o plavom nebu. Možda je ipak nevina Maiden zamišljena kao nositeljica albuma i njegove debitantske čednosti. Pritom ne samo svojim nazivom koji je zapravo engleski prijevod značenja riječi, nego i zaraznim melodijama opasno podmazanim hip-hop beatovima, sve uz zavodljivu notu Kareninog maznog glasa. Iako zaraznija Pilgrim koja isprekidanim ritmom i retro trubačima nabrijava već opasnu situaciju.
Mlado, ludo, naivno i često glupo
Mø je svjesna nove generacije mladosti (nazivali je x, y ili z) o kojoj možda nesvjesno iz perspektive svoje kože, progovara ozbiljnim tekstovima zapakiranim u pitku plesnu elektroniku. Retro elementi (na tragu rane Madonne iz 90-ih u Slow Love) otkrivaju žudnju za zlatnijim danima. Svjesna da ih ne može vratiti, radi na tome da trenutak ispunjen njenom glazbom neku tmurnu sobu ili truli densflor učini boljim i veselijim mjestom.
Na Kareninu iskrenu i energičnu elektro-pop glazbu alegorijski gledam kao na službenicu svake partijanerice koja u sebi tijekom tjedna krije žar vikenda ili svake pepeljuge u post-ponoćnoj verziji. Ona je uza sve to vrlo jednostavna. Kada ne pleše kao Duracel zec, u laganicama Never Wanna Know, Fire Rides i Dust Rides pokazuje ranjivu stranu cure koja neskromno mašta. Album nosi mnoge hitoidne bisere, bili oni više (Waste of Time) ili manje (Don’t Wanna Dance) zanimljivi. Neki je nazivaju danskom Grimes, neki je opravdano (pogotovo u laganijim verzijama) vokalno ‘krune’ Lanom del Rey.
Moja tehnička Mø definicija? Mø su plesne elektroničke igre s primjesama hip-hopa, ali i povremenih reggae ritmova uz puno energičnih emocija. Mø je svježina na (ženskoj) pop-electronic sceni. Shvaćali to kao glazbu za zavođenje, sofisticirane partijanere, nesigurne cure s puno potencijala ili kreativne couch-pototaos. Jedno je sigurno, a to ubrajam u ovaj praktični dio definicije – rijetko tko će uz Mø Mitologije ostati sjediti, a ako Karen nastavi biti svoja, glazbena scena će postati rasplesanije mjesto.
