Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Film

Recenzija: Autoironičan film o sadašnjici smješten u Drugi svjetski rat (“Narodni heroj Ljiljan Vidić”, I.G. Vitez)

04.01.2016. Tin BačunFoto: facebook.com/LjiljanVidic

Narodni heroj Ljiljan Vidić, „najbolja komedija od ’45.“, prati mladog pjesnika i četu partizana kojoj se priključuje. Kako bi okončali rat, sudjeluju na endehazijskom talent showu “Čimbenik X” gdje pobjednik osvaja nastup na Poglavnikovom domjenku.

Nakon odlične Šume Summarum (2010.), ovaj partizansko-ustaško-četnički spektakl drugi je cjelovečernji film Ivana Gorana Viteza, otprije poznatog po serijama Bitange i princeze i Zakon!, kao i provokativnom kratkom filmu Pomor tuljana (2000.) koji je bio odbijen kao diplomski rad na ADU. O tome kako je došlo do kolaboracije njega i Zorana Lazića na partizanskoj komediji, kako je proteklo snimanje i na koje su probleme nailazili možete pronaći u Ziherovom intervjuu.

Ein Volk, ein Reich, ein Führer (techno remix)

Kao i mnogobrojni gledatelji očekivao sam nešto provokativniji humor, ali daleko od toga da je komika loša – jednostavno je cjelokupna radnja nagomilana forama što razvodnjuje priču i ne dopušta ijednoj sceni da se izdvoji od ostatka. Sve nam to skupa može pružati osjećaj kao da se na trenutke ništa ne događa, što zna učiniti film jednoličnim. Također, neuzbudljivost potenciraju i česti završeci scena koji ili ne najavljuju promjene ili nas prerano upoznaju s preprekama pa se često nalazimo u situaciji gdje moramo predugo pričekati razrješenje.

U cijeloj toj zavrzlami, o Ljiljanu dobivamo čistu sliku karakterizacijom kroz samu priču i kroz odnos s drugim likovima, kao i plantovima, odnosno lajtmotivom zeca koji se pojavljuje tri puta, svaki puta s drugačijom funkcijom. Mislim da ga možemo nazvati ‘arhetipom pjesnika u revoluciji’ – mladim, iskrenim i neiskvarenim idealistom koji sa sobom nosi vrlo vidljivu simboliku koja u potpunosti odgovara filmu u cjelini. Što znači dan nakon revolucije je pitanje koje se ne postavlja, i ne postavlja se s razlogom.

Scenografija i kostimografija su, zbog konteksta doba u koje je smješten film, bili od velike važnosti i tu je posao odrađen odlično. Niti u jednom momentu ne propitkujete vrijeme radnje, a u nekoliko navrata upravo su scenografija i kostimografija ono što odskače od ostatka (šoping centar) i, u ekspresivnoj funkciji, pridodaje humoru i ugođaju filma. Isto tako, glumačka je postava odlična, od Kristijana Jaića koji se odlično snašao na velikom platnu, preko Despota i Čučeka kao Tita i Pavelića, pa sve do Dražena Kühna u urnebesnoj ulozi Hitlera.

U komentarima je često spominjan lik Eugena Nenadića, financijskog savjetnika i vampira kao neshvatljiv potez. Naime, povezanost nije teška za razaznati (vampir-sisanje krvi-lihvar-bankar) i funkcija lika je isključivo simbolička. Gledatelj se upoznaje s novim likom, koji u relativno kratkom roku dobiva dobru minutažu, ali naglo i dramaturški neopravdano nestaje (zamjenjuju ga novi likovi koji utječu na daljnje dogodovštine Ljiljana, Eugen je tu samo most). Naravno, u njegovom je nestajanju opet simbolika – partizani ga gurnu niz brdo. Redateljski potez koji je meni ostao u glavi definitivno bi bio razgovor za vrijeme objeda Ljiljana i njegove majke u počecima filma. Kamera se nalazi između njih i okreće se za 360 stupnjeva kako se mijenjaju govornici. Iako vizualno atraktivno, kasnije se više ne ponavlja pa ne mogu pronaći razlog za stilizaciju.

Foto: facebook.com/LjiljanVidic

Foto: facebook.com/LjiljanVidic

Hrvatska autoironija

Očigledno, nekolicinu se puta humor referira na bivšu Jugoslaviju i njenu pop-kulturu, no to ne znači da je film nerazumljiv mlađim generacijama. Dapače, Narodni heroj Ljiljan Vidić prožet je alegorijskim humorom ismijavajući poneke segmente suvremene popularne kulture, dnevno-političke teme i krug u kojem se Hrvati vrlo uspješno vrte. I kada želi poslati poruku, Ivan Goran Vitez to radi nenametljivo, puštajući gledatelja da se opusti uz lakoću humora. Nisu tu samo partizani, ustaše i četnici – ima i hipstera, gay plesnih skupina, krležijanskog pogleda na zagrebačko građanstvo, korienskog pravopisa (događajnik) i još mnogo toga. Da parafraziram redatelja – Narodni heroj Ljiljan Vidić nije film o Drugom svjetskom ratu, već film o sadašnjici koji se događa u Drugom svjetskom ratu.

Na prvu loptu komičan i autoironičan, ali i nabijen detaljima (kojih ću više otkriti na sljedećem gledanju) koji ili sadrže dodatni komični efekt ili produbljuju priču na novi nivo. Tako se u filmu mogu primijetiti sitnice poput načina na koji Pavelić pokazuje brojku tri, nacističke verzije Hello Kitty, ali i komentari na položaj hrvatske ekonomije na europskoj razini ili npr. prikaz vojnika koji su tamo zbog vlastite koristi i sociopatskih ambicija. Ovo je film gdje, u pravilu, za nikoga ne navijamo.

narodni heroj ljiljan vidić

Foto: facebook.com/LjiljanVidic

Šuma summarum

Odlično izreklamiran i pristupačan ljevičarima, desničarima, starima i mladima, Narodni heroj Ljiljan Vidić definitivno će naći svoju publiku. Možda je upravo marketing, skupa s ovogodišnjim uspjesima hrvatskih filmova i trailer visoko podigao letvicu, te je bilo teško ispuniti visoka očekivanja, no Ljiljan Vidić nije loš. Komedija je to koja je nedostajala kinematografiji, te će nam dopustiti da se odvojimo od vječnih svađa i nasmijemo vlastitom Apsurdistanu. Prepuna je detalja, no to nužno nije opaska, već prije značajka stila Ivana Gorana Viteza. Unatoč prethodno spomenutim zamjerkama film je zabavan i domišljat, te ako ste se nasmijali uz prethodna ostvarenja redatelja – Ljiljan tu neće zakazati.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(34 votes, average: 3.029 out of 5)

Komentari