Istaknuto
01.12.2016.

Cijela naša povijest satkana je na slučajnosti i poticajima vremena u kojem smo se našli. Bez ikakvog problema mogu zamisliti situaciju u kojem nas je umjesto rock manije prije 40 ili 30 godina pokosila neka druga „zarazna bolest“.

28.11.2016.

Izložba se dokazala kao kompleksan narativ jer je od izrazite kulturne važnosti za povijest kazališta, glazbe, kostimografije i baleta. Otvorenjem ove izložbe MUO se ucrtao na umjetničku kartu svijeta kao prvak u cjelokupnoj prezentaciji Orašara, remek-djela klasičnog baleta.

Knjige

Recenzija – ‘Nešto napisano’ (Trevi, E.): Stilski razrađen književni fragment o Pasoliniju

20.11.2016. Tanja BrajkovićFoto: Vuković i Runjić/Press

Svi mi više-manje znamo za čuvenog talijanskog redatelja Piera Paola Pasolinija, no nešto manje je onih koji znaju  koliko je on sam po sebi bio kontroverzna ličnost i koliko su mu, isti takvi, bili i filmski scenariji te ostala djela koja je napisao. Roman Nešto napisano talijanskog autora Emanuela Trevija u izdanju naklade Vuković&Runjić ne govori nužno o čudnovatom i nesvakidašnjem Pasoliniju, ali aludira na to da stvorimo takav zaključak o njemu. Autoru je ovaj roman donio i Europsku nagradu za književnost.

Ovo nije klasično napisan roman sa standardima romanesknog stvaranja. Roman nema klasičnu fabulu, niti klasični fabularni tok, a likovi su stvarni ljudi dokumentaristički prikazani do savršenstva, no ipak je prožet dozom tajnovitosti, umjetnosti i različitim stilskim figurama pripovijedanja zbog kojih se čita tečno i lagodno. Poslije njegova čitanja se uistinu možemo osjećati lijepo, ugodno i duhovno bogatije.

Kako bismo shvatili ovo Trevijevo djelo, ne moramo nužno previše poznavati opus i život Piera Pasolinija. Možemo ga razumjeti i ako baratamo s minimumom informacija o njemu, jer Nešto napisano dosta nalikuje dokumentarističkoj studiji.

Nafta o kojoj ne znamo mnogo

U romanu se kao lik pojavjuje sam njegov autor u prvom licu koji je radio kao zaposlenik Zaklade Pier Pasolini i u to ime predstavljao, analizirao i govorio o njegovom redateljskom opusu. Pasolinija kroz cijeli roman oslovljava kao PPP. Osobito spominje njegov uradak Nafta, jedan od najkontroverznijih njegovih radova kojeg kritičari i danas analiziraju ne uspjevajući pronaći odgovore na sva pitanja o samom autoru. Nafta je fragmentarno vrlo dobro opisana i izanalizirana u romanu, ona je svojevrstan nedovršeni odlomak na kojem je Pasolini radio do svoje smrti.

O Nafti nije potrebno u tančine pisati jer gotovo da i nemamo izvorne njezine tekstove u romanu nego samo Trevijeve analize, no saznajemo da ona pripovijeda o jednome Carlu koji se čudnovatim putem iz muškarca pretvara u ženu i time postaje takozvani Carlo ‘drugi’, no tim ‘drugim’ ga upravo Trevi naziva u svojim analizama. Ne znamo točno zove li se tako i u izvornom Pasolinijevom djelu. Pri svršetku čuvenog odlomka opet se vraća u svoje prvobitno stanje, muškom spolu.

Mitologija, filozofija, politika

U Nafti uviđamo i nestvarne, mitološke i neobične poteze. Zaključujemo da je ovdje Pasolini bio pod utjecajem starogrčke mitologije i to one kentaurske u kojoj se moguće pretvarati iz jednog oblika u drugi lili pak istovremeno biti dva lika u jednom tijelu te tako živjeti kao normalno biće. Osim što mijenja spol, Carlo mijenja i karakter pa od simpatičnog lika postaje lik mlohava tijela kojeg proždire žudnja za moći, a Pasolini ga dovodi u Rim, u elegantnu ulicu Parioli gdje dolazi na primanje u salon gospođe F. Točnije u salon njezine kolekcije umjetnina slikara iz 17. stoljeća koji je također i leglo raznih novinara i špijuna koji ondje isprepliću svoje priče. To je samo jedna stepenica koju Carlo ‘drugi’ mora proći na putu društvenog uspona.

Odlomak Nafta predstavlja jedno zaokruženo djelo, osobito tematski, kroz koje se provlači ideja moći, a popratno uz nju i ideje tajne te pripovijedanja. Sam autor kaže da ovo troje čini prijeteće trojstvo Pasolinijeve političke i filozofske misli. Kaže i da  gdje ima moći, ima i tajni, no želimo li o njima kao takvima govoriti, one moraju poprimiti oblik pripovijesti.

Ako se analizom odmaknemo od čuvene Nafte, zaključak je da je Pier Paolo Pasolini u svim svojim uratcima bio podosta filozofski nastrojen, na što aludira i sam autor ovog romana u kojem još kombinira i autobiografske te esejističke elemente gdje ovi esejistički djelu daju jednu kvalitetnu znanstvenu obradu.

Odlično uspostavljene oprečnosti karaktera

Jedna također važna komponenta analize knjige Nešto napisano jest odnos autora kao djelatnika Zaklade PPP i Laure Betti, bivše glumice i voditeljice te iste Zaklade. Inače je glumila u mnogim Pasolinijevim filmovima, ali i u teatru općenito. Iznimno je štovala PPP-a, nije dopuštala da se o njemu govori kao o gay čudaku kojeg gotovo nitko ne razumije. Laura je bila stajališta da njega razumiju samo odabrani, a ona se kao glavna glumica u njegovim djelima smatrala upravo takvom – odabranom. No to je bila samo još jedna u nizu nesretnih, neuzvraćenih i neproživljenih ljubavi koju je gajila prema redatelju. Onaj kojeg se ta ljubav ticala nije je niti slutio niti primjećivao. Nešto poput situacije kada se čovjek zaljubi u javnu ili slavnu osobu i priča ostane živjeti samo duboko u njemu do kraja njegova života.

Laura Betti samom je autoru bila naporna i stresna jer je s njom radio i imao susrete svakodnevno u Zakladi. Nazivao ju je Ludačom, a ona njega ženskim pogrdnim nazivima. Nikada nije samoj sebi željela priznati da je on dovoljno dobar u tome da napiše vlastito djelo o Pasoliniju. Unatoč svemu, on ju je iznimno poštivao, a kroz roman u mnogim rečenicama priznavao i njezine zaključke te kako je ipak puno puta bila u pravu. Laura je za autora bila poprilično poremećene ćudi koja se uvijek gurala u središte pozornosti, a u ophođenju s njim i s ostalim ljudima imala je nešto tiransko. S njom je bilo vrlo teško raditi jer je bila svadljive i provokatorske prirode, što je suprotnost onome kakav je bio sam autor kao djelatnik Zaklade PPP. On je bio temeljit, odmjeren i uvijek je bez velike popoznosti dolazio do cilja, te izvršavao svoje zadatke.

‘Imala je ‘usranu ćud’, kako ju je precizno definirao Goffredo Fofi. Toliko nepodnošljivu da bi i kod najbezazlenijih osoba probudila ubilački nagon’, stoji u knjizi.

Suprotnosti se nadopunjuju

Unatoč toj oprečnosti njihovih karaktera koja je jako dobro uspostavljena u ovome romanu, njih dvoje su se odlično nadopunjavali i besprijekorno surađivali. Autoru je na koncu knjiga o Pieru Pasoliniju bila objavljena te postigla brojne ovacije, u što takozvana Ludača nikad nije polagala nade.

Na kraju ove moje recenzije treba spomenuti i prevoditeljicu Tatjanu Peruško koja je s talijanskog jezika prevela ovaj roman vrlo kvalitetno i stilski jako dobro. Knjiga obiluje pomalo filozofskim rečenicama za koje treba biti dosta koncentriran prilikom njihova iščitavanja, no ipak su to rečenice ugodne oku koje se dobro razumiju i tjeraju čitatelja da im se opet vraća. Roman, upravo kao i odlomak Nafta, na samome kraju izgleda nedovršen iako on jest dovršena i zaokružena cjelina. Tjera nas da i dalje žustro istražujemo i čitamo o poznatom redatelju čija životna priča, vjerojatno, nikad neće biti do kraja ispričana.

Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari