Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Knjige

Recenzija – “O medu i mlijeku” : Prikaz povijesnog razdoblja kroz jedan život

27.12.2013. Lucija Lakoš
Foto: fraktura.hr/wikimedia commons

Foto: fraktura.hr/wikimedia commons

Jeste li se ikada zapitali kako bi bilo da odjednom morate ostaviti svoje prijatelje, svoju obitelj, svoj dom i uspomene i otići u nepoznato? Pitati se ne hoćete li se ikad vratiti tamo odakle ste morali otići, nego hoćete li uopće preživjeti noć, dočekati novo jutro? Biste li mogli u novoj zemlji nepoznatih ljudi, običaja i jezika, izgraditi svoj novi život? Zaboraviti na prošlost?

Ovakva i slična pitanja prolazila su kroz glavu glavnom junaku knjige O medu i mlijeku koju je napisao francuski književnik Jean Mattern. U prvom licu svoj životni put opisuje nam stariji muškarac koji je teško bolestan i osjeća da smrt nije daleko. On je Rumunj njemačko-francusko-židovskog podrijetla. Živio je u gradu Temišvaru u rumunjskoj pokrajini Banat,  pokrajini koja je na granicama Mađarske, Rumunjske i Srbije. U djetinjstvu je imao prijatelja koji se zvao Stefan Dragan, Rumunja srpskog podrijetla. Nažalost, bijeg pred smrću pred kraj Drugog svjetskog rata  rastavio ih je i odveo različitim putevima u životu. Međutim, Matternov protagonist nikad se nije prestao pitati gdje i kako je završio njegov najbolji prijatelj iz djetinjstva, pogotovo sada kada zna da je na kraju života.
“Stefan je bio ta koprena prebačena preko moje svijesti, odsutnost koja je izoštravala moj pogled na sadašnjost. Gdje je bio Stefan?”

Naš junak prepričava kako je završio u Francuskoj i gotovo deset  godina kasnije upoznao Zsuzsannu, Mađaricu koja je pred revolucijom 1956. pobjegla iz Budimpešte.  On se divi njezinoj odlučnosti da ostavi svu prošlost za sobom što najbolje pokazuje to da je sama sebi nadjenula francusku inačicu svog imena- Suzzane. Nije odmah siguran u svoju ljubav prema njoj, ali siguran je da joj je on potreban- uz njega će bolje naučiti jezik, uze njega se može pokušati uklopiti. Povezuje ih i posebna veza – oboje su stranci i uvijek će to biti ma koliko god se pokušavali asimilirati u novu sredinu. Ipak, glavni lik je siguran da joj može pružiti jedno:

“Zauzvrat ću ja njoj pružiti šansu, život u medu i mlijeku.”

Međutim, čak i ta iluzija biva raspršena kad im umire najstarija kći. Nakon toga, ništa za njih vise nije bilo isto – Suzzane se promijenila, a ono zbog čega glavni lik izražava najviše žaljenja su sumnja i strah da je tada i njegovo drugo dvoje djece ostalo bez roditelja. Živjeli su dalje, ali kao da su samo postojali, bez cilja.

Ono što je u ovoj kratkoj knjizi najbolje došlo do izražaja prepričavanje je povijesnih događaja kroz sam lik. Tako sve što se zbilo nije samo mrtvo slovo na papiru koje pripada prošlosti i prepričava se u sadašnjosti, nego možemo jasno razaznati kako svaki događaj utječe na nečiji život. Primjerice, u ovom slučaju saznajemo što se događalo pred kraj Drugog svjetskog rata u Rumunjskoj i okolnim zemljama, ali dobivamo i iskustvo iz ‘prve ruke’ – iskustvo našeg glavnog lika kojemu se život okrenuo naglavačke.
Zbog teme, ali i posebnog tiska knjige u izdanju nakladničke kuće Fraktura (veće margine unutar same knjige, posebno ukoričenje) imate osjećaj kao da čitate neku puno stariju knjigu.  Ipak, s obzirom na tematiku izbjeglištva, pomoći izbjeglicama i njihovom uklapanju u društvo, zanimljiva je poveznica i s nekim tekućim događajima i problemima Europe. U slučaju glavnog lika Jeana Matterna, rekla bih da on pomoći izbjeglicama iz ratnih područja nije imao što za prigovoriti, pa čak ni tada, pedesetih.

“Rastužuje me pomisao da se osvrćem na prošlost samo zato što je smrt blizu. Zašto se prepustiti nostalgiji petnaest minuta prije svršetka? Cijelog sam života odbijao ugađati sebi prisjećajući se. Nadam se da moja odlučnost neće popustiti pred agonijom.”

Iako mu  to očigledno nije bila namjera, na kraju možemo zaključiti kako čitav roman odiše nostalgijom i žaljenjem glavnog lika za onim što nije učinio, a trebao je.

Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 3.000 out of 5)

Komentari