Recenzija: Odlična ekranizacija igre više nije samo fikcija („Warcraft“; Duncan Jones)
Kod ekranizacije neke poznate igre uvijek postoje određene sumnje kako će to ispasti na filmskom platnu pa odmah u početku znamo smanjiti kriterije. I puno se puta dogodi da se zaista razočaramo u ono što gledamo i nije nam jasno kako su producenti i redatelj, zajedno s glumcima, odradili posao za koji nisu niti najmanje zainteresirani. Bezuspješni pokušaji tako su bili Doom, Mortal Kombat, Alone in he Dark, a ni Resident Evil, pa i kategorično Angelinin Tomb Raider, nisu bili filmovi koji prenašaju duh i atmosferu iz igara. Djelomična uspješnost mogla bi se pripisati Hitmanu, a jedni potpuni pogodak vidi se u petnaest godina starom animiranom filmu Final Fantasy: The Spirits Within. Stoga ne čudi da redatelji bježe od scenarija koji imaju uporište u nekoj računalnoj igri. Još veći je problem kada ispred sebe imate jednu od najpopularnijih MMORPG igara u povijesti gaminga pa iz toga trebate sastaviti priču te učiniti sretnim velik broj ljudi. Velika odgovornost koja se našla na leđima Duncana Jonesa, pretočena je u film koji bi trebao zadovoljiti i fanove igre i one koji nikad nisi bili u doticaju s Warcraft svijetom.
Relativno mladi redatelj ispekao je zanat na klaustrofobičnom SF-u Moon i trileru Source Code, na kojima je mogao spoznati snagu specijalnih efekata i baciti se u podvig života. Jones je priznao da obožava Warcraft franšizu i to je bio već dovoljan znak da će osoba upućena u kompleksnu povijest igre biti najbolja za uprizoriti tako nešto. Fantasy svijet dosta je često dvosjekli mač – zanimljiv je i raznovrstan, ali s druge strane sve je to, više-manje, izašlo iz Tolkienove mitologije koja je bila početni impuls svima koji su se nekada u životu počeli baviti tim žanrom u bilo kojem formatu (igre, knjige, filmovi…).
Radnja filma odvija se u Azerothu, zemlji u kojoj žive ljudi, vilenjaci, patuljci i ostali u relativnom miru. U mirni svijet Azerotha, preko portala koji je načinio šamanski ork Gul’dan, dolaze orci u potrazi za stalnim prebivalištem jer su svoje, na drugom svijetu, uništili do temelja. Imigrantska kriza je pokazala da je potrebno biti čovjek i pomoći ljudima/orkovima u nevolji, ali ovdje je slučaj da snage saveznika baš nisu previše raspoložene za suživot s bićima koja siju pustoš. Orci su savršeno okarakterizirani, štoviše, puno bolje nego ljudska rasa kod koje nema upotrebe CGI efekata (osim kod čarobnjaka). Durotan, Orgrim Doomhammer i Blackhand imaju puno bolje role u kojima iskazuju svoju narav i lakše ih je, neupućenom gledatelju, upamtiti i smjestiti u stazu kojom će njihova priča krenuti.
S ljudske strane tu su Anduin Lothar, Medivh i kralj Llane Wrynn, uz orkicu koja uvelike nalikuje ljudima Garonu. Lotharu je upečatljiv dio donio Travis Fimmel koji je još uvijek zapeo u liku Ragnara iz Vikinga, što u ovom slučaju nije toliko loša stvar. Kralj Wrynn u filmu je užasan i bez karizme kakvu bi jedan vođa trebao imati. Možda je do Dominica Coopera, a možda do mene, ali on je, kao jedan od glavnih likova, ostavio najslabiji dojam. Paula Patton i Ben Foster u ulozi orkinje i čarobnjaka, drže ljudsku stranu, koja ostaje slabije razrađena, ali tu komponentu očekujemo u nastavcima koji će sigurno biti snimljeni, s obzirom na palac gore koji je publika pokazala. Dobro funkcioniranje filma ne počinje od samog početka. Netko tko ne zna što je WoW, radnju će pratiti teže, a i poveći broj likova može donijeti zbrku u praćenje filma. Narativna struktura je prebrza i skače se što na Medivha, što na ljude, orke i moguća je zavrzlama kada svemu tome pridodate međurasne odnose.
Zbog toga se čini da je priča kompleksnija, ali s vremenom, negdje na polovici filma, postaje jasno da u svemu tome nema previše mudrolija i da je radnja prilično fluidna i tečna. Kraj je otvoren za dolazak i pojavu nekih novih likova koji će donijeti ravnotežu cijelom serijalu (u filmskome smislu) te vjerojatno nadopuniti svoj svijet s još nekoliko fanova. U par kadrova tijekom filma možete primijetiti doslovno prenesenu scenu iz igre, kada orci grade svoje kuće i vojne nastambe. Nešto tako karakteristično za filmove snimljene po igrama ne čudi jer svega toga ima u nabrojanim naslovima na početku članka, ali puno besmislenije izvedeno. Ovdje je to prikaz moći i brzine gradnje orkova koji naseljavaju ljudski svijet, s malo fanovskog ulizivanja. Na kraju su svi Jonesovi potezi kao redatelja opravdani. Dizajn likova, oklopa, oružja, vegetacije, građevina i efekti koji čine magiju, uravnoteženi su i ne odudaraju od settinga koji je postavljen u igri. Iako su mnogi očekivali još jedno razočaranje u nizu, Warcraft je savršen primjer kako je moguća dobra ekranizacija igre, ali za tako nešto trebaš više od pustih milijuna dolara koje imaš u budžetu.
