Recenzija – Olympus Has Fallen: Ovo je trebao biti “dobar dan za umiranje”
Prvi paragraf posvećujem onima kod kojih prevladava teški antiamerikanizam i uvriježeno mišljenje o američkoj kinematografiji preko koje se stječe dojam da jedino oni mogu spasiti svijet. Ukoliko čitate ovo, vjerojatno ste bar pogledali trailer za Olympus Has Fallen. Stoga će ovo biti recenzija solidnog akcijskog, a ne davno-viđeni-zapadnjački-egocentrizam filma. Također vjerujem da, s obzirom na našu možda i apsurdniju balkansku ponositost, mi bismo snimali filmove o tome kako spašavamo desetke galaksija, a ne svijet, kada bi imali tehnički razvijeniju kinematografiju. Dakle, stavimo na stranu politički hipsteraj i krenimo.
Priča počinje s Mikeom Banningom (Gerard Butler), agentom američke tajne službe koji se zajedno s predsjednikovom obitelji zatekne u prometnoj nesreći. Kako bi spasio predsjednika (Aaron Eckhart), Mike riskira život prve dame (Ashley Judd). Nakon tragedije, povlači se s mjesta agenta. Osamnaest mjeseci poslije, za vrijeme posjeta južnokorejskog premijera američkom predsjedniku, korejski terorist započinje pomno planiran napad na Bijelu kuću, uzima predsjednika, ministricu obrane i ostale glavešine kao taoce u bunkeru ispod Kuće. Naravno, Mike se nekako nađe u svom tom kaosu kao jedini koji može zaustaviti potencijalni Treći svjetski rat. Onda kreće igra mačke i miša.
Nostalgija za 80-ima
Već pri samom traileru možemo vidjeti kako cijela priča podsjeća na Die Hard franšizu, samo s većim ulogom, ipak je riječ o Bijeloj kući, američkom političkom hramu. Pogledavši film, shvatio sam da je Olympus Has Fallen ono što je peti nastavak popularne tetralogije trebao biti (STVARNO trebao biti, s obzirom na kvalitetu zadnjeg nastavka). Istina, Butler nema ni približno onu ‘die hard’ karizmu kao Bruce Willis, ali to nadomještava nemilosrdnošću i zavidnim setom borilačkih vještina, koji ponekad podsjeća na Bourneov stil. Film uistinu izaziva nostalgiju za tipičnim i natprosječnim akcijskim hitovima iz 80-ih – ‘one man army’, borba za viši plemeniti cilj, kvazi-mačo ‘one lineri’, ali prvenstveno je dinamičan. Non-stop akcija od prve do zadnje sekunde drži vas prikovanim za stolicu, čak i trenucima kad se prisjetite koliko je premisa zapravo apsurdna.
S realne točke gledišta, scenarij se često može učiniti fiktivnijim nego Avatar. Nema šanse da se bilo kakav neprijateljski zrakoplov približi Bijeloj kući i trese rafale koji kidaju stupove bez da ga američka vojna eskadrila raketira prije nego teroristima centar Amerike uopće bude na vidiku. Ali ovakav žanr to i zahtijeva, stoga im to ne treba zamjerati. Očito je da se inteligentna premisa žrtvovala radi pucanja adrenalina. Atipično je kako su poneke scene izuzetno nasilne i krvave, što vas ponekad iznenadi s obzirom na ton filma, ali vjerojatno kako bi se oslikala nezaustavljivost i dominacija glavnog lika nad situacijom.
Postava koja je ispunila svoj dio zadatka
Uz 300, ovo je možda najbolje odrađena uloga Gerarda Butlera. Napokon je odstupio od izlizanih romantičnih komedija koje je snimao u zadnje vrijeme i pokazao kako i dalje ima onu ‘badass žicu’ potrebnu za film tematike “razradio sam plan: pobij sve, oslobodi nevine”. Ako ne ubija ili prebija Korejce, onda prijeti da će to uraditi. Sve u svemu, drži akciju na visokom nivou, bilo to pucnjavom ili tučnjavama koje su, moram reći, užitak za gledati.
Zaboravio sam spomenuti Morgana Freemana za kojeg, iako ga cijenim kao odličnog glumca, stvarno ne kužim zašto je na glavnom posteru i u većini dijelova trailera, kad u filmu nema baš pretjerano veliku ulogu. U redu, znamo zašto, navlačenje publike na poznata imena, ali dobro. Aaron Eckhart također je ispunio očekivanja kao predsjednik, iako se na trenutke čini preforsiranim, kao npr. dok ‘in yo face’ mimikom provocira negativce. Pričajući o negativcima, Rick Yune je na zabavan i zanimljiv način odglumio sjevernokorejskog terorista Kanga. Hladan, proračunat i nepredvidljiv (često podsjećajući na cyber-terorista iz Live Free or Die Hard, uz jaču dozu brutalnosti). Kroz cijeli film uvjerljivo ulijeva strah u kosti preostalim političkim glavešinama koji uz Butlera pokušavaju spasiti predsjednika.
Osim nekih neobjašnjivih i irealnih poteza u priči, najveće zamjerke imam za neke od lijeno urađenih specijalnih efekata, kao što je bombardiranje Bijele kuće i općenito scene zračnog sukoba nad njom. To se moglo odraditi mnogo bolje i efektivnije, kad se već išlo rutom kompenziranja za labav scenarij. Stavljajući te scene na stranu, eksplozivnost filma je bez premca.
Što reći, koju posluku porati? Nemojte slušati primjedbe kao što su “ovakvi filmovi mi vrijeđaju inteligenciju” i ostale gluposti. Redatelj Antoine Fuque znao je točno što hoće od ovog filma – dobru pucačinu, brze akcijske sekvence koje idu razumnim slijedom, ‘rat u Kući’ i čisto razrađenu borbu između dobrih i brutalno zlih koji se smatraju dobrima. Prestanite uspoređivati Olympus Has Fallen s Fuqueovim prošlim uratkom Training Day, ono to nije. Ovo je više njegov Shooter s agresivnijom primjesom i ubrzanim tempom, a Butler je relativno zadovoljavajuća kopija Johna McClanea. Možete, ali stvarno nema potrebe gledati ovo kao prozirnu propagandu američke moći. Ako se niste dosad navikli, recite bye-bye Hollywoodu. A ako jednostavno želite vrhunsku akciju i napetost bez previše razmišljanja, idite u kino i pogledajte ovaj film. Nećete izaći razočarani.
