Recenzija – “Osjećaj kraja”: Knjiga koja traži odgovor na vječna pitanja

Osjećaj kraja – novela je od 150 stranica o kojoj u početku vjerojatno nećete osjećati ništa. Možda samo dosadu ili, ako ste od onih koji moraju pročitati knjigu do kraja, iščekivat ćete upravo to – kraj. Ali kako se više budete približavali tom kraju, knjiga će vas dublje uvlačiti u svoju priču, a vi ćete se pitati što je to tako začuđujuće i misteriozno u životu glavnog lika što je bilo vrijedno pričanja priče njegova života.
No, krenimo redom. Osjećaj kraja (u originalu The Sense of an Ending) novela je engleskog autora Juliana Barnesa izdana 2011. godine. Kod nas je prevedena i izašla u izdanju izdavačke kuće V.B.Z. tek ove godine. Julian Barnes ovom je novelom sebi priskrbio prestižnu nagradu Man Booker (The Man Booker Prize), koja se dodjeljuje autorima s engleskog govornog područja, a od iduće godine i svim autorima svijeta, pod uvjetom da  je njihovo djelo napisano na engleskom jeziku.

“Ono čega se na kraju sjećamo nije uvijek istovjetno onome čemu smo bili svjedoci.” , rečenica je koju na samome početku knjige izgovara Tony (Anthony) Webster, glavni lik ovoga djela koji nas i odvodi na kratku turu njegovim životom. Priča započinje u srednjoj školi, gdje trojica najboljih prijatelja – Tony, Colin i Alex – u svoje probrano društvo primaju Adriana, visoka, stidljiva dečka o kojem ne znaju puno, ali primjećuju njegov drugačiji pogled na svijet. Pripadnost svome društvu za koje su smatrali da na svijet gleda kroz mudrosti koje su pokupili iz književnosti, iskazivali su primjerice nošenjem sata prema unutra, prema zapešću dok Adrianovu različitost najbolje pokazuje rečenica : ” Mi smo se u biti zezali, osim kad smo bili ozbiljni. On je u biti bio ozbiljan, osim kad se zezao.”

Bilo kako bilo, odrasti se mora i njihovi putevi se razilaze. Tonyjeva prva cura, Veronica, nakon prekida s njime, završi s Adrianom. Nekoliko godina kasnije Adrian počini samoubojstvo, a nikome od njegovih bivših prijatelja nije jasno zašto. Tako završava prvi dio novele. U drugom dijelu saznajemo još ponešto o tijeku Tonyjeva života – oženio se, ima kći Susie, razveo se, završio poprilično neambicioznu karijeru. Sve se promijeni kad mu dolazi pismo da mu je oporučno ostavljeno 500 funti i dva dokumenta od kojih je jedan Adrianov dnevnik. Od toga trenutka počinje Tonyjevo preispitivanje vlastite prošlosti, osjećaja u prošlosti, ali i onih u sadašnjosti, počinje njegova potraga za smislom u vlastitu životu. Kroz čitavu knjigu protežu se razmišljanja o vremenu i sjećanju, smislu života.
“Ponekad  mislim da je svrha života da nas pomiri s konačnim gubitkom tako što nas premara, time što nam dokazuje, ma koliko to dugo trajalo, da život nije tako uznosit.”

Čitajući knjigu polako shvaćamo da se priča vrti oko Adriana i Veronice, ali oni su samo pokretači radnje, pokretači postupaka onoga tko ovdje priča priču i tko uistinu jest glavni lik – Tonyja. Prepričavajući događaje iz svog života, Tony zapravo i sam preispituje vlastite postupke tijekom godina, preispituje vlastiti život te donosi zaključke o onome što je učinio krivo ili što je mogao učiniti bolje. Tako primjerice shvaća da je možda ipak djelomično kriv za razvod braka upravo zbog svog kukavičluka, ili, kako on to naziva, miroljubivosti. To je razlog i zašto nije u potpunosti ostvario svoju karijeru i postao ono što je htio biti kao srednjoškolac. Shvaća da bi možda ipak nekako mogao biti kriv i za Adrianovo samoubojstvo.

Dok sam čitala knjigu, moram priznati da me pomalo živcirala Tonyjeva nezainteresiranost za događaje u vlastitu životu, za objašnjenje tih događaja ili promjenu toka života. On kao da se vodi onim ekonomskim pojmom ‘laissez faire’ – pusti neka teče, u slobodnom prijevodu pusti da ide svojim tokom. Možda to ima nekakve veze i s tim da se radnja odvija u Engleskoj, Tony je Englez, a oni su poznati po svojem konformizmu u svemu – poslu, obitelji, životu.

Pisana urednim, britkim i jednostavnim stilom, novela Osjećaj kraja čitatelja privlači možda najviše pitanjem radi li se o likovima ili događajima iz života samog pisca te na kraju krajeva pitanjem koje se proteže i kroz čitavo djelo – što je život? Tony Webster na to pitanje daje odgovor u svom stilu :
” A to je život, zar ne? Malo postignuća i malo razočaranja.”