Recenzija: Pain & gain- bilderi u lovu na američki san
Nakon nekoliko Transformera, Michael Bay ne upada u oči kao redatelj čiji će filmovi postati klasici, koji će inspirirati i biti primjer. Njegovi su filmovi tipični američki blockbusteri s već viđenim receptima, prožvakanim pričama i lošim glumcima, koji se doduše brzo prodaju i postanu financijski uspjeh.
Ovaj je film pomak za Baya, ako se gleda njegova posljednja ostvarenja. Pogotovo financijski, jer je snimljen za „bijednih“ 25 milijuna dolara, što je preko 150 milijuna manje od posljednjeg Transformera. Oni koji se sjećaju Bad Boysa će vjerojatno povući određene paralele. U svakom slučaju, priča ne samo da je na planetu Zemlji i da su ovaj put izostali izvanzemaljski automobili i Megan Fox, već je i rađen po stvarnome događaju. Bay nam dva puta u filmu imputira kako su događaji koje gledamo stvarni. Glavne likove tumače Mark Wahlberg, Dwayne Johnson i Anthony Mackey.
Bez spoznaje da je film rađen po istinitim događajima, bilo bi lako zaključiti da su glavni likovi stereotipizirane neinteligentne lijenčine koje prožima osjećaj pohlepe koju opravdavaju argumentom zasluženosti i amerikanizma. Fabula prati Daniela Luga (Wahlberg), bivšeg zatvorenika i zaposlenika teretane u pokušaju ostvarenja pohlepnih ambicija stjecanja bogatstva. Na poslu upoznaje Paula (Johnson) i Adriena (Mackeya), obojicu dovoljno izmaltretiranih životom da bi se okrenuli lakoj zaradi i hedonizmu. Daniel ih uvjerava kako se uz takvo nadljudsko tijelo, treba odlično i živjeti. Odluče oteti bogatog i nepodnošljivog Danielovog klijenta i natjerati ga da im prepiše sve što ima. Nekoliko im se puta plan izjalovi, a kad ga uspiju oteti i živjeti životom kakvim su sanjali, shvate da to im nije dovoljno.
Bay kroz film koristi puno puta slow motion, prikazujući karikaturizirane izraze lica i nabildanog tijela u gibanju koji nema evidentnog dubljeg smisla. Osim toga, uspio je produžiti film na nepotrebna puna dva sata. To je postigao i unutarnjim monolozima. Svakoga lika upoznajemo kroz njihova osobna razmišljanja. Svaki je lik pripovjedač, zbog čega se gubi nit i koherentnost. Ne možete zauzeti stranu, baš kao što nije ni redatelj. Nije se sažalio nad žrtvama, nije se sažalio nad bandom niti je ikoga proslavio. Likovi nisu dorađeni do kraja, nije objašnjeno što ih je učinilo takvima kakvi jesu, iako je gluma relativno pristojna. Wahlberg, Johnson i Mackey čine uvjerljive bodibildere, utjelovili su njihove jednostavne životne poglede, a fizički su bili savršeni za uloge. U filmu se pojavljuje Tony Shalhoub koji je dočarao odbojnoga Židova/Kolumbijca koji gazi ljudi oko sebe, jer ima novca za koji je naporno radio. Policajca koji vodi istragu u drugoj polovici filma tumači Ed Harris koji svojom poznatom smirenošću pohvalno utjelovljuje tajnog detektiva.
Dijalozi su duhoviti, jer su likovi koje ne možemo nazvati ni protagonistima niti antagonistima neinteligentni, nesposobni, redovno im planovi propadaju, zbog čega su osuđeni na improvizaciju.
Elementi su priče dostatni za odmaranje mozga, ukoliko vam ne smetaju scene nasilja, krvi, otkidanja ekstremiteta i mučenja. Film čini simpatičnime i sporedna uloga komičarke Rebel Wilson koja osvaja jednostavnim humorom i dojmom pristupačnosti.
Ukoliko vam se sviđaju akcijski filmovi s duhovitom pričom i ne očekujete ništa posebno osim odmaranja mozga, sutra posjetite kino kada će imati premijeru.
