Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Glazba

Recenzija – ‘Painted Shut’ (Hop Along): Nesvakidašnja punk ispovijest pennsylvanijske konobarice

11.11.2015. Nikolina LončarFoto: facebook.com/hop.along

Život iz perspektive konobarice može biti izrazito zanimljiv – pogotovo ako ta ista konobarica eventualno odluči postati rock zvijezda ili, u ovom slučaju preciznije, indie rock / freak folk / emo punk zvijezda. Ipak, žanrovske su klasifikacije u ovom slučaju pretenciozne i možda neće govoriti onoliko o samoj muzici koliko bi trebale. U kontekstu gledanja kroz stilske odrednice, pri samom početku pričanja o ovom albumu zapeli bi unutar kaveza kojeg bi se kasnije jedva mogli osloboditi. Naime, osim same glazbe u ovom slučaju bitna je i priča: priča bez jednostavne fabule, bez jasno istaknutih početaka, jedva naznačenih ali izrazito interesantnih likova koji se kriju između redaka (tj. stihova) i najbitnije, bez sretnih završetaka. Bez lažnih ljubavnih i pekmezavih prenemaganja. Jer to je to uostalom, svakodnevni život i frustracije koje zbog njega dolaze. A tu se krije i pokoja prikrivena oda neznanim glazbenim herojima potpisnice kompletnog izdanja benda Hop Along, junakinje ovog teksta – pjevačice, songwriterice i gitaristice Frances Quinlan.

Frances je, kao i mnoge druge ličnosti iz glazbenog i glumačkog života, za svoj kreativni rad zarađivala konobarenjem u Philadelphiji. Ono što možemo istaknuti kao distinktivnu točku između nje i ostalih bivših konobara je ta da je, za razliku od drugih kolega, odlučila svu svoju inspiraciju iz tog vremena pretočiti u diskografski uradak „Painted Shut“, a ne samo svoj radni vijek spominjati kao anegdotu u ponekim intervjuima. Naravno, njene pjesme nisu vezane uz pranje suđa i kuhanje kave već uz specifične situacije koje je mogla doživjeti na svojoj koži – refleksije iz svakodnevnog života američkih građana, neugodna i traumatična iskustva te onaj najgori, vječni povratak kolotečini. I to u njenom ranijem obitavalištu, zloglasnom Baltimoreu te u spomenutom najvećem gradu Pennyslyvanije.

Kako je njen reski glas prvo što čujete kada pokrenete album i pjesmu The Knock, već samim uvodnim stihovima uvlači vas u svoju rutinu – „8:45 a.m., the dream just escaped me again“ – a zatim se uključuju gitare u zamamnom dijalogu, vokal počinje pucati kao da pokušava doseći note koje su mu nedostižne te se cijelo klupko emocija, od bijesa do bespomoćnosti, počinje odmotavati kroz deset pjesama koje se nalaze na ovom izdanju. Ipak, ono što vam treba za potpuno razumijevanje ovog albuma zapravo je svojevrsno tumačenje – jer pisanje na ovom diskografskom izdanju je na prvu teško razumljivo, podosta kompleksno i upakirano u boli natopljenim rečenicama koje se kroz svaku skladbu nadograđuju kao emocionalni rollercoaster. Tako su teme koje se ovdje dotaknute, između ostalog, i zlostavljanje te mentalne bolesti.

Foto: facebook.com/hopalongtheband

Foto: facebook.com/hopalongtheband

To se može osjetiti već u drugoj i trećoj stvari,  posvetama dvojici glazbenika koji su preživjeli teške životne trenutke i prekid karijere upravo zbog potonjeg. Buddy in the Parade govori o Charlesu “Buddyju” Boldenu, kojeg mnogi smatraju jednim od praotaca jazz glazbe. Njegova je popularnost bila u uzlaznoj putanji, no doživio je živčani slom u 1906. godini i otad je sve krenulo na dolje – strpali su ga u mentalnu instituciju, izgubio je sav novac te je, na kraju krajeva, pokopan u neoznačenom grobu na vječnom prebivalištu za najsiromašnije, unatoč doprinosu za razvoj muzike kakvu danas poznajemo. Pjesma se poigrava njegovim citatima pokušavajući kroz glazbu dočarati muku koju je proživljavao, iako je zapravo jedna od ‘mirnijih’ na albumu, a slična se atmosfera dočarava i u narednoj Horseshoe Crabs, napisanoj iz perspektive američkog folk pjevača Jacksona C Franka, utjecajnog ali ne previše komercijalno zastupljenog umjetnika koji se povukao sa scene zbog depresije te preminuo sam i oslijepljen od upale pluća.

Središnjom skladbom na albumu (kako kronološki, tako i simbolički) mogla bi se, iz svih ranije navedenih razloga nazvati upravo Waitress. Upravo je to osjećajima nabijen odbljesak iz Francesinog osobnog života, koji karakterizira poniženost prilikom slučajnog susreta u kafiću s osobom koja ju je, prilikom nepoznatog incidenta, doživjela u njenom najgorem izdanju („I call you enemy, Cause I’m afraid of What you could call me“). S obzirom na to da je u opisu navedenog radnog posla to da je mora posluživati, nije imala izbora nego s njom provesti određeno vrijeme − unatoč činjenici da se napetost mogla rezati u zraku i da se nelagoda još uvijek može oćutjeti iz njenih jecaja, režanja i mukom izgovorenih rečenica. „The world has gotten so small and embarrassing“, urla Quinlan iz petnih žila, a upravo tu je jasno kako ima sposobnost komponirati pjesmu iz tek jednog trenutka, pogledati situacije iz više uglova i prenijeti takav moment na univerzalnu razinu te ga i više no uvjerljivo prepričati. Ipak, svi znamo koliko je neugodno sresti osobe iz prošlosti koje baš, iskreno, i ne želimo sresti.

Slične refleksije proživljavamo i s pjesmom Powerful Man gdje se u retrospektivi prisjeća incidenta iz svoje osamnaeste godine kad je svjedočila zlostavljanju djeteta, a nije ništa mogla učiniti po tom pitanju. Međutim, nije sve tako crno i cijelo izdanje zatvara prpošna indie rock numera Sister Cities – koja bi se vjerojatno mogla proglasiti ultimativnim ljetnim hitom – naravno, da i njeni stihovi nisu djelomično prožeti cinizmom i nemoći, kao što je i njen punchline pri samom koncu „Honey, you know I had to shoot that dog you loved so much You know I had to do it“ – koji na idealan način rezimira ugođaj cijelog albuma.

Sve u svemu, iako su glas i intimni tekstovi u stilu Conora Obresta ono što nose cijelo izdanje, mora se reći da je drugi album Philadelphijskog benda (prethodio mu je prvijenac „Get Disowned“) porastao kako u instrumentalnom, tako i u aranžerskom smislu. Iako je nastanku benda prethodio solo bedroom projekt Hop Along, Queen Aisles; današnja postava koju čine Mark Quinlan na bubnjevima, Tyler Long na basu i Joe Reinhart na gitari uspjeli su kreirati nepredvidljivu i bogatu zvučnu sliku s malim, neočekivanim iznenađenjima i preokretima u tempu i progresiji, popraćenu eklektičnim solažama uz nešto jednostavnije ali glasne bubnjeve što ponekad savršeno naglašavaju Francesin stil neurotičnog pjevanja. U svakom slučaju, Hop Along objavio je jedno od najzanimljivijih indie rock izdanja ove godine, a čak iako ime ovog filadelfijskog benda još nije toliko zvučno, sigurno će se naći na listama najboljih albuma. Kao što je rečeno, karakteriziraju ga interesantni gitarski riffovi, kompleksna igra basa i bubnja, no ono što je najupečatljivije je upravo taj ekscentrični vokal koji varira od melodičnog, ležernog pjevanja do potpunog pucanja po šavovima. Uz to još dodajte turobne lyricse te energiju punka i dobili ste recept za jedan od uradaka koji će vas dugo proganjati, čak i ako  nije materijal kojeg zavolite na prvu.

Ako još uvijek žalite za tim što niste pogledali koncert Mac DeMarca u Kinu Grič za 40 kn, dobra je vijest što večeras možete po istoj cijeni poslušati Hop Along u Močvari, a ako propustite nastup – sljedeće će gostovanje, sudeći po hypeu, vjerojatno ipak biti nešto skuplje.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari