Recenzija – Palma Violets: ‘Baby Libertines’ na putu sazrijevanja
”Novi Libertines”, ”punk se ponovno vraća”, ”povratak gitarskog zvuka”, samo su neki od epiteta koji su se vezali posljednjih godinu dana uz londonski sastav Palma Violets. Britanska četvorka osnovana je krajem 2011. godine, te su u relativno kratko vrijeme uspjeli nakupiti prilično veliki ”hype” i zanimanje, inače uvijek zahtjevne britanske publike. Sastav čine bassist Chilli Jesson i gitarist Sam Fryer, obojica dijele vokalske dužnosti. Ostatak benda čine Pete Mayhew, koji je na klavijaturama i bubnjar Will Doyle. Unatoč relativno kratkom periodu djelovanja, Palme su osvojile brojna priznanja, gdje se posebno izdvaja NME-ev ”Najbolji novi sastav 2012. godine”. U skladu velike britanske histerije za novim uzbudljivim londonskim sastavom, Violetsi su u veljači objavili svoj debitantski album, jednostavnog imena ”180”, koji je dobio ime po prostoru gdje su Palma Violets održavali svoje probe i ”gerila koncerte” za svoje prijatelje.
Album ”180” će izazvati podijeljena mišljenja. Dok će ga prva skupina obožavati, drugoj će skupini ispariti. Album je predstavljen s uvodnom i ujedno najpoznatijom pjesmom Best Of Friends, koja je na tragu The Clasha i klasičnih surf rock pjesma. Energija je jasno prisutna u pjesmi i upravo je ta sirovost i živahnost najjači adut Palma Violetsa. Nakon izvrsne Best Of Friends dolaze nekoliko slabijih pjesama, poput Step Up For The Cool Cats, koja iako bi trebala biti u maniri Echo & The Bunnymen, zapravo testira strpljivost slušatelja s dosta napornim i na momente iritantnim klavijaturama. Pjesmom Rattlesnake Highway, dolazi se do povratka na pravi put, gdje se ponovno kombiniraju živahni rock ritmovi s ugodnim zvukovima plaže, ono što zasad najbolje leži dečkima iz Londona. Treba istaknuti stvar Tom The Drum, koja svoje korijene vuče iz manire MC5 ili Stoogesa, gdje su se Violetsi posebno iskazali, iako je studijska verzija bitno slabija od demo verzije, koja se pojavila krajem prošle godine. Unatoč nekim slabijim pjesmama, album je priveden kraju s pjesmama I Found Love i 14. I Found Love je zapravo klasična pjesma za zabave, s laganim ritmom i ”finta” refrenom, koji privlači slušatelja da je posluša u cijelosti.
Prilično je jasno da je ”180” kvalitetan, mladenački ”in the moment” album, međutim koji u sebi sadrži mnoštvo ”dječjih bolesti”, koji mu sprječavaju da uistinu ostvari svoj puni potencijal. Pitanje je da li je zbog velikog ”hypea” produkcija samog albuma ubrzana, kako bi se iskoristio moment za veću zaradu, čime su štetu doživjele neke od pjesma kao što su Johnny Bagga’ Donuts, 14 ili Three Stars, koje djeluju nedovršeno i nedorađeno. Uključivanjem B-singla od Best Of Friends – Last Of The Summer Wine, postavlja pitanje o nedostatku vremena za razradu novih pjesma, koje su mogle i trebale naći svoje mjesto na albumu. Palma Violets ukoliko se žele izboriti za svoje mjesto na indie sceni, moraju se odmaknuti od ustaljenih ritmičnih manira i korištenja istih ponavljajućih ”loopova”, akorda ili glazbenih sekvenca, koji su prisutni na gotovo pola pjesama u albumu. Osim navedenih problema, dečki imaju potencijal postati dobar nadomjestak za Libertines.
