Istaknuto
14.06.2018.

Folklorni ansambl Ivan Goran Kovačić već 70 godina djeluje u okviru istoimenog studentskog kulturno umjetničkog društva kao jedan od najboljih i najslavnijih hrvatskih folklornih ansambala. Okruglu obljetnicu proslavili su odličnim koncertom u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

10.06.2018.

Uoči Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, a nekoliko dana nakon presude Zdravku Mamiću, pjesma "Nogomet" Pips, Chips & Videoclipsa ponovno postaje iznimno aktualan društveni komentar. Kako je Ripper 1998. u žar zbivanja smjestio u suštini antinogometnu pjesmu, to se ne susreće često.

Film

Recenzija – Pasolini: ‘(Svačije) pravo je skandalizirati, a užitak je biti skandaliziran’

26.02.2015. Anja Grgurinović
Foto: youtube.com

Foto: youtube.com

Pier Paolo Pasolini, veliki i kontroverzni talijanski redatelj, pisac i pjesnik, za sobom je ostavio opus koji je mnoge ljude šokirao, i koji još uvijek može šokirati. Par exellence primjer njegove kontroverznosti jest Saló ili 120 dana Sodome, ekranizacija romana Marquisea de Sadea, film za kojeg kritika vremena navodi kako je to možda najšokantniji film ikad snimljen. Mnogi bi možda rekli kako je to film koji šokira samo radi šokiranja, međutim, Pasolini je imao svoj način kritike, svoj način snimanja filmova u kojemu kontroverzu i šok nije koristio isprazno, već ih je konkretno usmjeravao: u slučaju Salóa kritika je bila uperena prema fašizmu. Kao deklarirani marksist, homoseksualac, i redatelj koji je volio provocirati, uvijek je bio na udaru medija, a talijanske ga vlasti, blago rečeno, nisu voljele. Njegova je poznata izreka: “(Svačije) pravo je skandalizirati, a užitak je biti skandaliziran.”

Upravo ta rečenica i spomenuti Saló obilježavaju početak filma Pasolini, snimljenog 2014. godine pod redateljskom palicom Abela Ferrare. Prvi kadrovi prikazuju Pasolinija kako radi na Salóu, pri čemu vidimo neke scene iz samog filma, a s kojima se preklapa intervju redatelja. Tada u svojim pedesetim godinama, Pasolini na novinarovo pitanje zašto nije politički militantan kao prije značajno odgovara kako je militantan više nego ikad. Pasolinija je utjelovio američki glumac Willem Dafoe, Ninetta Davolija, Pasolinijevog dugogodišnjeg suradnika na filmovima i ljubavnika, glumi Riccardo Scamarcio, a Maria de Medeiros utjelovila je Lauru Betti, inače poznatu glumicu i također Pasolinijevu prijateljicu. U ostalim se ulogama pojavljuju Adriana Asti kao Pasolinijeva majka, Giada Colagrande kao Graziella Chiarcossi, Valerio Mastandrea kao Nico Naldini i drugi.

Foto: youtube.com

Foto: youtube.com

Pasolini se bavi posljednjim danom života velikog redatelja, na jedan nekonvencionalan način. Film bismo mogli okarakterizirati kao kolaž u koji je Ferrara umetnuo Pasolinijeve uspomene i sjećanja, događaje i razgovore iz njegovog posljednjeg dana života, fragmente njegovih romana i filmova koje nije stigao snimiti i sam prikaz njegove smrti. U filmu naglasak nije toliko na samoj radnji, koliko na atmosferi: na prikazu Pasolinijevog kreativnog procesa, njegovih razmišljanja, na fragmentima njegovih djela. Doista, Ferrara često prebacuje fokus s Pasolinijevog života, mogli bismo reći sa “stvarnosti” u filmu, na njegovu fikciju, pri čemu gledatelju treba neko vrijeme da shvati kako u tom trenutku gleda “fiktivni” narativ. Takvo prebacivanje između scena poprilično je fluidno, bez oštrih rezova, možda baš da naglasi Pasolinijevu predanost radu.

Atmosferičnost nekih scena dodatno je pojačana upotrebom glazbe (bilo klasične bilo popularne), ili pak zvukom Pasolinija kako čita pisma svojim prijateljima i poznanicima, u kojima objašnjava radnju nekih svojih djela. U filmu se našlo i nekoliko eksplicitnih seksualnih scena, sve u sklopu Pasolinijevih priča koje je Ferrara odlučio prikazati (može li film o Pasoliniju proći bez scena koje će barem donekle šokirati gledatelja?). Zanimljivo je kako ostarjeli Ninetto Davoli, osoba koju u filmu tumači Riccardo Scamarcio, također glumi u filmu – utjelovio je Epifanija, jednog od fiktivnih Pasolinijevih likova, iz filma kojeg je namjeravao snimiti, ali nije stigao. Ovo predstavlja zanimljiv Ferrarin odabir, koji briše granice između samog filma i stvarnosti. Tako možemo vidjeti scene u kojima pravi Ninetto (glumac) i fiktivni Ninetto zajedno glume u jednoj od Pasolinijevih priča.

Foto: youtube.com

Foto: youtube.com

Kraj filma prikazuje Pasolinijevu smrt, odnosno Ferrarinu interpretaciju tih događaja. Prema istrazi koja je provedena te davne 1975. godine, Pasolinijevo je tijelo pronađeno na plaži kod Ostije blizu Rima, pri čemu se utvrdilo kako je bio pregažen nekoliko puta, i isprebijan metalnom palicom. Za ubojstvo je osuđen tada šesnaestogodišnji Giuseppe Pelosi, žigolo kojeg je Pasolini pokupio za seksualne usluge, iako su dokazi upućivali na to da ga je ubilo više ljudi. U svakom slučaju, Ferrara se odlučio za prikaz ubojstva gdje zločin počini skupina ljudi, a mladi žigolo ostaje figura koja ga je nehotično pregazila autom.

Posljednje scene filma tako isprepleteno prikazuju mrtvog Pasolinija, sam kraj jednog od njegovih djela, i njegovu obitelj i prijatelje kako tuguju za njim, uz zvukove klasične glazbe. Pri kraju filma lik Grazielle Chiarosi kaže kako jednostavno ne može saopćiti Pasolinijevoj majci “da su joj ubili još jednog sina.” Moguće je kako je Ferrara ovime htio sugerirati kako su vlasti na neki način bile upletene u njegovo ubojstvo. U svakom slučaju, Pasolini je zanimljiv i nekonvencionalan prikaz života velikog redatelja, bez obzira na to kakvo tko imao mišljenje o njemu kao osobi: to nije klasičan biografski film, baš kao što ni Pasolini kao osebujna ličnost nije živio “klasičnim životom”.

(Visited 217 times, 1 visits today)
Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari