Recenzija – Pepeljuga: Novo ruho pasivne ljepotice
Bila jednom jedna psihološki opravdana Pepeljuga. U klasičnom stilu braće Grimm, posljednje filmsko ostvarenje tvornice Disney prepravlja fabulativnu i karakternu plošnost originalnog književnog predloška. Ono nadograđuje radnju smislenom kauzalnošću, te kroz pridodanu uzročnost postupaka vrši preinaku likova iz jednolično obojenih arhetipova u nešto više iznijansirana lica. Kenneth Branagh, ovog puta redatelj, u formi blockbustera nudi rafiniranu inačicu poznate bajke u kojoj je hotimični izvanjski sklad refleksija stabilne i donekle originalne unutarnje strukture.
Od prve zapisane (1634) do trenutno aktualne filmske verzije (2015), Pepeljuga je doživjela mnogobrojne adaptacije, različito sretnih ishoda, kako za film tako i za kazalište. No, bez obzira na stupnjeve njihove različitosti siže priče gotovo uvijek čine identični elementi izvornika: smrt supruge i majke, ponovna ženidba udovca, dominacija maćehe i njenih kćeri nad pokćerkom, proglas o balu, pomoć dobre vile, upozorenje o prolaznosti čarolije, ples, zaljubljivanje princa i ”nepoznate kraljevne”, ponoć, bijeg, cipelica, otkrivanje identiteta i zasluženo sretan završetak. Zadržavajući sukus prauzora ovo se viđenje Pepeljuge temelji na pohvalno čistim dramaturškim intervencijama koje unose red u tradicionalno prihvatljiv kaos bajke kao žanra, gdje zašto i kako nisu uvijek nužno obrazloženi. Izražena je i međuzavisnost noviteta i Diznijeve animirane verzije (1950) s bitnom smjenom sila koje upravljaju sudbinama protagonista. Naime, pasivni princ i Pepeljuga postaju aktivni Kit (Richard Madden) i Ella (Lily James), dok visokofrekventni animirani miševi prestaju biti dominantni nositelji radnje, te se opravdano premeću u ljupke CGI pomoćnike.
Iako nabijene teškom fantastikom, bajke su oduvijek sadržavale stanovitu mjeru uvjerljivosti. Jasno naglašene pouke sretnih završetaka namjerno ciljaju na moral čitatelja, pokušavajući ga naivno podučiti kako u životu uvijek treba biti dobar i nikad zao. Vjerojatno najdragocjenije nasljeđe nove Pepeljuge je izmjena slike o monokromnosti ljudskog karaktera. S obzirom na to da su bajke prvenstveno namijenjene djeci, raspisivanjem likova i događaja (scenarij Chris Weitz) u kojima se mijenja percepcija lica kao isključivo valjanih i nevaljanih, bitno utječe i na odgoj publike. Ovaj hvalevrijedan postupak približene realnosti bitan je pomak u adaptaciji bajki za film, koji unutar fantastične konstrukcije nudi minuciozniji prikaz stvarnosti.
No, unatoč značajnim dramaturškim intervencijama, Pepeljuga svejedno vidno odražava izraženo perfektan, gotovo površan svijet, u kojem su i najneugledniji pojedinci, te okruženja značajno estetizirani. Vizualni tim Pepeljuge uporište za takav pristup pronalazi u žanrovskim zadatostima, koje diktiraju lijepo i čarobno kao dominantne vrijednosti izmaštanog svemira. Naizgled proizvoljno kitnjast on je ipak duboko promišljen, te inspiriran umjetnošću, i to njenim različitim stilovima, uzimajući prvenstveno raskoš kao svoje bitno izražajno sredstvo. Jednom davno, umjesto jednog, objedinjuje više perioda i utjecaja, reflektirajući svoju specifičnost ponajviše u kostimu (Sandy Powell). Ova stilska heterogenost zapravo je izbalansirano slavlje baroka, rokokoa, secesije, pa čak i starog holivudskog glamura. Osim što su vizualno dojmljivi, kostimi ujedno podcrtavaju i proširuju osobine lica koja ih nose.
Uobičajeno je da u ostvarenjima ovakvih razmjera jedan od krucijalnih elemenata dobrog filma kaska za ostalima. U Pepeljugi se, ali samo prividno, radi o glumi. Agresivna estetika cjeline u drugi plan potiskuje suptilnost glumačke igre. Dovođenje čuvenih holivudskih imena (gotovo) uvijek garantira velik financijski uspjeh, ali ne nužno i njihova značajnija umjetnička dostignuća. Istina, uglavnom se takav nedostatak tolerira i pažljivo prekriva izvanjskim maskirnim sredstvima, ali zapanjujuća posvećenost radu pojedinaca filmske A produkcije, čak i ovakve spektakle čini pamtljivima i to ne samo po njihovoj naglašenoj estetici. Kada bi dobra vila najednom uklonila svu artificijelnost Pepeljuge u njezinoj bi suštini preživio glumac. Potpomognuta kvalitetom teksta, probrana glumačka ekipa ima sva potrebna sredstva za kreaciju. Oboje glavnih protagonista, James i Madden, stvaraju istovremeno mlade, ali i zrele pojedince čiji osnovni sukob leži u održavanju ravnoteže između dužnosti prema vlastitim roditeljima, te samima sebi. Pepeljuga prestaje biti neopravdano dobra, te se transformira u lice opipljive odlučnosti, optimizma i ranjivosti. Princ konačno dobiva osobnost, te se umjesto u samo poslušnog sina razvija u uistinu zavodljivog, iskreno zaljubljenog, te itekako sposobnog budućeg vladara. Helena Bonham Carter (Dobra Vila) se vjerojatno zasitila vječnog igranja vještica, a u svoju kratku pojavu osim očekivane dobroćudnosti upisuje i znatnu dozu igrane zbunjenosti i pouzdane britanske šmire. I dok spomenuti nadopunjuju pravila igre, Cate Blanchett (Lady Tremaine) njome u potpunosti vlada. Može li se uopće više govoriti o zloj pomajci nakon što je njezinim posredstvom stvoren svekoliko opravdan antagonist? Gradirajući izvedbu, fizički i emotivno, kronološki svjedočimo degradaciji postojane žene koja se zbog nestalne ljubavi novog muža pretvara u krutu, pretjerano strogu maćehu, iskaljujući vlastitu nesigurnost i bijes na Pepeljugi, otjelovljenju svih kvaliteta koje njezine kćeri ne posjeduju. Napretkom radnje Blanchett ulogu obogaćuje izvještačenim, stiliziranim kretnjama pokušavajući prekriti moralni raspad koji se odvija u unutrašnjosti. Tu je i Stellan Skarsgård (Nadvojvoda), te neprepoznatljivi Derek Jacobi (Kralj), koji nešto manje zastupljeni ipak pokazuju znatniju slojevitost od uobičajenog plemstva Pepeljuge. Imajući u svijesti iskonska obilježja bajke, Branagh namjerno potiskuje psihologiju, a samim time i glumački doprinos, u drugi plan, dok fantastičnost očaravajućeg izvanjskog sadržaja premeće u prvi.
Istina je kako Pepeljuga nema značajniji emotivni naboj i nepredvidivost radnje, ali takve bi priče i trebale uljuljati gledatelja u neponištivu bajkovitost vlastitog sadržaja, te održati naivnost vjerovanja u sretan kraj. Branagh u svojoj verziji zadržava zadatosti bazične strukture, proširujući je razumijevanjem za sva lica, čija motivacija sadrži dublji moral od pojednostavljenog dvobojnog dualizma. Klasično prepričana, vizualno upečatljiva Pepeljuga nudi jedinstvenu fabulu opravdanu s pozicije svakog lika promovirajući više dijalog i spremnost na praštanje, negoli tipičnu ljudsku jednostranost.
