Recenzija – Phoenix: Tonči Huljić Phoenix
Dignuvši se iz pepela poput Phoenixa, šesteročlani se bend iz Francuske 2009. godine pojavio “niotkuda”, napravivši album s nekoliko interesantnih šablona koji su ih u nedostatku prvih truba stavili u glazbenu pat poziciju. Inače, bend postoji već 14 godina, stoga se radi o bendu u zrelijim godina. Još je interesantnija činjenica da kada upišete ime Phoenix u Wikipediju, vidite o svakome albumu jedan pasus, dok o prošlome “Wolfgang Amadeus Phoenix” te “Bankrupt!” imate hrpu obezglavljenih informacija, s neprestanim updateom. Što si poznatiji svijet više piše o tebi, pa sami prosudite koliko su s prošlim radovima bili prepoznati (izuzev “Wolfgang Amadeus Phoenixom”).
Ono što ih je izdvajalo na prošlome albumu, nije ih izdvojilo iz krda. Međutim, zvuk je prijao uhu. Ako se tome dodaju pjevljivi refreni, album je imao plesne zgoditke. Često se postavlja pitanje što ima veću umjetničku vrijednost: dobra šablona ili prosječan new age? Dobra kopija ili vlastiti, drugima nerazumljiv, art stuff? Pogotovo u počecima dok se bend traži. Određeni spektar zvukova na koji smo navikli nam je možda draže čuti (ako je suditi prema radijskim playlistama) nego odmak od nečega što je već naučeno s novom paletom kolizija. Phoenix se ipak više uklapa u dobru šablonu.
Novi album “Bankrupt!” zvuči kao putovanje kroz pola Azije, bilo da su se odlučili na lokalnoj tržnici okušati u specijalitetima, bilo da je prodanost albuma na području Azije bio slab pa je zaokret u koncepciji albuma išao prema istoku. Zvukovi idu prema zemlji izlazećeg sunca, a s obzirom na to da nitko nije podrijetlom iz tog područja, zagarantiran vam je upitnik iznad glave. Sladunjava melodija cimbala tu, sladunjava melodija cimbala tamo i uhvatili ste konceptualnost albuma.
Kad smo zaokreta, zvukovni prebjeg od “staroga zvuka” prema elektronici je podebljao ritam sekcije, na čvrstom temelju je lakše graditi, reći će graditelji. Treba spomenuti da ih to ne čini jačim dečkima, već su oni više momčad za večernje okupljanje uz finu čašu vina. Nije za njih razbijanje kamenja ili promukli glas obliven znojem. Na Wolfgang Amadeus Phoenixu su najbolje funkcionirali u psihodeličnim plesnim izletima s orijentalnim začinima. Sada su s orijentalnim začinom uništili glavni objed koji je u usporedbi s prethodnikom bljeđa i izlizanija verzija. No opet ima spornih pitanja, osim psihodeličnih izleta i pokojega zvučnoga refrena na tankom su ledu da budu uhvaćeni u niži razred s izvođačima kao što su The Wombats i Friendly Fires, iako su albumi Phoenixa kvalitetniji za jednu zvjezdicu.
Da vole ići u sve oblasti glazbe daju naslutiti dok su sa child supporterom R. Kellyjem odsvirali duet na pjesmi 1900 na Coachelli. Plesanje na svim vjenčanjima u glazbenom smislu gubi na prepoznatljivosti, Delphic je to najbolje iskusio ove godine.
Pomak prema naprijed je ostao na mjestu kao Etiopac koji čeka kišu. Pamtljive pjesme su zakopane u pustinji. Odlazak prema popu je još jedanput obezglavio bend i dao mlakog nasljednika “Wolfgangu Amadeusu Phoenixu” u obliku albuma koji bi se prema kvaliteti u nekim trenutcima trebao zvati Tonči Huljić Phoenix.
