Recenzija: Pop delirij St.Vincent u rastopljenom Kriku i blockbusterima
St. Vincent je kao da ti netko kroz uši u lubanju instalira bombu napravljenu od talenta, a onda je detonira dok pripit plivaš u bazenu, i zbog toga si neizmjerno sretan. Ona je katatonična, euforična i futuristička verzija nečega što jedan dan svira po koncertnim dvoranama Blade Runner univerzuma, a sljedeći dan drži gažu u najmanjoj pariškoj šupi 20-ih gdje za šankom stoji pijani Hemingway iza kojeg okupljenu “izgubljenu generaciju” na fajt huška Joyce. Lakoća kojom St.Vincent žonglira stilovima i oprečnim idejama rastapajući ih u veoma individualan muzički izraz gotovo je zapanjujuća.
Američka kantautorica Annie Erin Clark, poznatija pod pseudonimom St.Vincent, iza sebe ima tri studijska albuma, suradnje s glazbenicima poput Davida Byrnea, Mikea Garsona i Bon Ivera, te cijelu silu brutalnog talenta. Njen četvrti studijski album, nazvan jednostavno “St.Vincent” kaleidoskopski je muzički instrument koji kombinira sve i svašta – od industrijski grube elektronike na pjesmama poput Rattlesnake, gitarističkih soloa do baladskih synthova na Severed Crossed Fingers, akustike i onih začudnih elektroničkih punktiranih momenata koje slušaš kad u 4 ujutro ne možeš spavati pa pričaš s random strancima na internetu kao u Digital Witness. Sve je to skupa složeno u kompleksno konstruiran album koji se rastvara u slojevima zvuka kao beskonačni origami prepoznatljivog vokala negdje između tradicionalnog pjevanja crkvenih Sanctusa i bjesomučnog, šupljeg vrištanja u bolnici ili sobi uz more.
St.Vincent – Digital Witness
Ovo je kako bi indie-pop, ili pop generalno, trebao zvučati. Razlog zbog kojeg većina ljudi danas frkće nosom na izraz “pop muzika” jest taj što smo navikli slušati ispeglane dehumanizirane vokale koji preko generičke kvazi-elektro pozadine tule jedno te iste “full-sam-si-zgodna-zaš-me-ne-jebeš” ili “idem-si-na-tulum-baš-sam-si-frajer” lirike. Ok dobro, ali nakon dvadesetog albuma na kojem mi neki pop pjevač priča o tome kako slomljenog srdašca ide na tulum koji je identičan tulumu i slomljenom srdašcu pop pjevača prije njega – malo mi dođe bljuc bljuc od dosade, kao da gledam reprizu meksičke sapunice OPET.
I zato dižem St.Vincent spomenik na fiktivnom trgu u svojoj glavi pored fiktivnog kipa Josipa bana Jelačića, onda kad pada kiša te ban izgleda kao da nosi crno kožno motociklističko odijelo. Jer ona je glazbenik koji zvuči stvarno, kao da uistinu postoji, živi i sklada negdje na svijetu. Ne kao kad slušam pop muziku toliko uniformiranu i marketinški proračunatu da se ponekad pitam da li tu istu muziku, koja je toliko bez greške da je nadišla i bezgrešno začeće, zapravo skladaju i izvode mašine. Ona je elegantni razbojnik eklektičnog zvuka čiji stihovi osciliraju između poezije i teksta na promotivnom letku. Na momente ženski Jack White koji vlastito gitarističko umijeće ne obznanjuje na sva zvona već ubaci u kutak pjesme, netko zatvoreniji od PJ Harvey te ironično iskren i perverzan kao Amanda Palmer, dok se ne pretvori u Juliana Casablancasa koji u paralelnoj dimenziji pjeva power pop.
Album St.Vincent je komad zvuka koji bi nastao da se u muziku rastopi Munchov Krik i trenutno najveći, najpopularniji filmski blockbuster.
